ZA ZPD PISALA SENA PUHOVSKI
“Što čovjek može biti, on mora biti. On mora biti vjeran svojoj prirodi. Ovu potrebu možemo nazvati samoaktualizacija.” (eng. „What a man can be, he must be. He must be true to his own nature. This need we may call self-actualization.“) Maslow (1954)
Abraham Maslow rođen je 1908. kao jedno od sedmero djece u New Yorku u siromašnoj rusko-židovskoj imigrantskoj obitelji koja je, kao i mnoge druge početkom dvadesetog stoljeća, krenula u potragu za boljim životom. Informacije koje je moguće naći o njegovom djetinjstvu govore o tipičnom skromnom djetinjstvu tadašnjih newyorkških imigranata, roditelji koji mnogo i teško rade i djeca koja se, prepuštena sama sebi, igraju na ulicama, uz školovanje kao najvažniji cilj. Po završetku škole najprije se odlučio za studiranje prava, no vrlo brzo se predomislio odabravši psihologiju. U vrijeme kada je Maslow započinjao akademsku karijeru, sredinom 1930-ih, psihologija je bila jasno podijeljena na dva pravca. Psihoanalizu, fokusiranu na patologiju, koja je ljudsku motivaciju objašnjavala kao vođenu isključivo nagonom. I eksperimentalni biheviorizam koji je ljudsko ponašanje pripisivao isključivo reakcijama na podražaje izvana. Iako je počeo kao biheviorist, a i njegov ga je mentor Harry Harlow, nakon što je doktorirao na socijalnom i seksualnom ponašanju majmuna opisao kao solidnog istraživača majmuna (eng. fine monkey man) (Koznjak, 2017.), za Maslowa vrlo brzo niti jedan od ova dva pravca nije bio zadovoljavajući u objašnjavanju ljudske motivacije. Početkom četrdesetih godina prošlog stoljeća događaju se dvije stvari važne za Maslowljev daljnji profesionalni put.
Prvo, oženivši se svojom sestričnom, koju je poznavao još iz djetinjstva i s kojom je ostao u braku do svoje smrti 1970., ubrzo postaje otac i tada izjavljuje da nitko tko promatra bebu ne može biti biheviorist (Atkinson 1996.).
Drugi značajan događaj jest početak drugog svjetskog rata. Maslow trenutak u kojem je odlučio krenuti trećim, humanističkim putem, opisuje ovako: “Jednog dana, odmah nakon Pearl Harbora, vozio sam se kući i moj je auto zaustavljen jadnom, patetičnom paradom… Dok sam promatrao, suze su mi krenule niz lice. Osjećao sam da ne razumijemo – ni Hitlera, ni Nijemce, ni Staljina ni komuniste. Nismo razumjeli nikoga od njih. Osjećao sam, da ako bismo ih samo razumjeli, mogli bismo postići neki napredak. Imao sam viziju mirovnog stola i ljudi koji sjede oko njega razgovarajući o ljudoskoj prirodi, mržnji, ratu, miru i bratstvu…U tom sam trenutku shvatio da ostatak mog života mora biti posvećen otkrivanju psihologije za taj mirovni stol. Taj je trenutak promijenio cijeli moj život.” (Hoffman, 1999, p137, prema Hoffman 2008.).
Maslow je, zajedno sa još nekim svojim suvremenicima, začetnik humanističke psihologije, takozvanog trećeg puta u psihologiji. Unutar humanističke psihologije najpoznatiji je po tome što je ljudsku motivaciju promatrao kroz proces zadovoljenja potreba postavivši teoriju hijerarhije potreba i koncipiravši pojam samoaktualizacije kao krajnji motivator ljudskog ponašanja.
Maslowljeva nas teorija hijerarhije potreba uči da ljudi imaju potrebu i potencijal ka samoaktualizaciji no da to mogu postići jedino ako su ostale, primarnije, potrebe zadovoljene. Počevši naravno od najprimarnijih fizioloških potreba pa zadovoljenim osjećajem sigurnosti, a potom zadovoljenjem emocionalnih i društvenih potreba poput potrebe za ljubavlju i pripadanjem i tako dalje. Na vrhu piramide nalazi se samoaktualizacija koju Maslow definira opisujući ljude koji su dosegli maksimum svojih potencijala, koji god to potencijali bili, kao one koji su postali “najbolji što mogu biti” (Atkinson 1996.). Za njega primjer takvih ljudi bili su Martin Luther King, Thomas Jefferson, Eleanor Roosevelt. U svojoj teoriji Maslow opisuje i tzv. vrhunac iskustva (eng. peak experience) koje definira kao trenutke privremene samoaktualizacije (eng. transit self-actualisation) opisujući ih kao: “sreću i ispunjenje – trenutačno stanje bez stremljenja, ne orijentirano na sebe. Stanje savršenstva i postignuća.” (Atkinson 1996.). Maslow je smatrao da se ovakva stanja mogu postići u različitim intenzitetima i različitim aktivnostima: kreativnim, u intimnim odnosima, u roditeljskim iskustvima, u prirodi, u atletskim aktivnostima, znanstvenim postignućima itd.
Prema tome, kada se zateknemo da govorimo o tome kako je neki narod napredniji ili bolji od drugoga zato što ima “razvijeniju” umjetnost ili tehnologiju i znanost, kada pokušavamo prisiliti dijete koje mora na WC da koncentrirano prati nastavu, kada od izbjeglica i azilanata očekujemo da odmah po dolasku budu usmjereni na to da postanu produktivni članovi društva sjetimo se što nas je podučavao Maslow koji je rekao, između ostalog, da umjetničkog i znanstvenog napretka ne može biti u društvima gdje ljudi svakodnevno brinu o hrani, skloništu i sigurnosti. A možda ni ideja da uz piramidu zdrave prehrane u školama podučavamo i još važnije, živimo i Maslowljevu piramidu potreba nije sasvim zanemariva.
Literatura:
Atkinson R., Atkinson R.C., Smith E.E., Bem D.J., Nolen-Hoeksema S. (1996.) „Hilgard’s Introduction to Psychology“, Harcourt Brace & Co, p.466-467
Hoffman, E. (2008). “Abraham Maslow: A biographer’s reflections. Journal of Humanistic Psychology” 48(4), 439-443. doi:10.1177/0022167808320534
Koznjak, B. (2017). “Kuhn Meets Maslow: The Psychology Behind Scientific Revolutions.” Journal for General Philosophy of Science 48(2), 257-287. doi:10.1007/s10838-016-9352-x
Maslow A. (1954) “Motivation and Personality”, Harper & Row, Publishers, Inc.