ZA ZPD PISALA IVANA ĆOSIĆ PREGRAD
Objavljivanje statusa i fotografija na društvenim mrežama o tome gdje smo, što radimo u određenom trenutku i s kim smo je danas većini nas svakodnevno iskustvo, nešto što se gotovo podrazumijeva kao način dijeljenja i povezivanja s drugima. Danas je lakše nego ikad slikati i odmah podijeliti sliku, a ujedno putem društvenih mreža možemo dobiti puno podrške, veselja i emocionalnih reakcija koji su nam u tom trenutku važni ili se barem tako čine. Vrlo često u takva dijeljenja svojih iskustava i doživljaja uključujemo druge ljude, a pogotovo djecu koja su zaista važan dio roditeljskog identiteta. Možemo vidjeti slike tek rođene djece ubrzo po njihovu rođenju, slike djece u njihovim svakodnevnim aktivnostima, na nastupima ili u smiješnim pozama i situacijama. Neki roditelji kreiraju korisničke račune svoje djece na društvenim mrežama već u njihovoj predškolskoj dobi, uglavnom kako bi dijelili slike i događaje s članovima obitelji.
U ovom tekstu želimo potaknuti određena pitanja i promišljanja o tome što takvim ponašanjem činimo svojoj djeci (ali i svim drugim ljudima) koje na taj način uključujemo i čiju intimu izlažemo drugim ljudima. Čak i kada su te fotografije preslatke i oni na njima neodoljivi. Iako se pitanja koja problematiziramo odnose i na odrasle i razne odnose u kojima jesmo, u tekstu stavljamo naglasak na djecu upravo zbog ovisnog položaja djece u odnosu na nas odrasle, ali i njihovih još uvijek nedovoljno razvijenih socijalnih, emocionalnih i kognitivnih kapaciteta i strategija da se sami zastupaju i zaštite svoja prava i poziciju.
Internet i društvene mreže jako mijenjaju granice privatnog i onog što postaje javno. Onog trenutka kad nešto objavimo na Internetu, mi zapravo više nad tim sadržajem nemamo kontrolu, i ono prestaje biti intimno, privatno i tajno. Ovisno o tome kako nam je kreiran profil, ali i o samim osobitostima društvenih mreža, te slike mogu vidjeti pa onda i komentirati i ljudi koje mi ne poznajemo i ne smatramo bliskim prijateljima. Onog trenutka kada nešto objavimo, bilo da se radi o nekoj anegdoti s našim djetetom ili fotografijama, mi više ne možemo kontrolirati koliko „naših prijatelja“ će tu objavu podijeliti sa svojim internetskim prijateljima ili unutar grupa kojima pripadaju. Uljuljani u prividnu sigurnost društvene mreže, jer smo okruženi „prijateljima“, često zaboravljamo da naši internetski prijatelji nisu uvijek ljudi koje dobro poznajemo ili neke od njih uopće ne poznajemo u stvarnom životu. Nažalost, postoje ljudi u internetskom prostoru koji nisu dobronamjerni i mogu grubo, ponižavajuće i nedobronamjerno komentirati ili upotrijebiti informacije o djetetu i obitelji. Upravo zbog toga, objavljivanjem slika i previše informacija o djetetu i mjestima gdje se ono kreće i boravi, čak kad to činimo u najboljoj namjeri, možemo ugroziti djetetovo pravo na sigurnost.
Drugi važan aspekt odnosi se na pravo djeteta na privatnost. Objavljivanjem slika svog djeteta, mi odlučujemo podijeliti svoje iskustvo i intimu s drugima. Međutim, tom odlukom i činom, mi otkrivamo i djetetovu intimu i istovremeno ugrožavamo djetetovo pravo na privatnost. Kako se sadržaj objavljen na Internetu teško uklanja i trag može zauvijek ostati „negdje u nekom virtualnom prostoru“, moguće je da jednom u budućnosti tom djetetu neće biti ugodno radi njegovih slika i sadržaja koji su dostupni kako roditeljevim prijateljima, tako i raznim drugim ljudima. Na neki način učestalim objavljivanjem djetetovih fotografija i komentara, kreiramo pred javnosti (prijateljima, obitelji, susjedima, odgajateljima, učiteljima…) sliku o djetetu, koja može biti drugačija od onog kakvo dijete jest i kako se ono samo želi predstavljati drugima u svom okruženju. Iskustva iz kliničke prakse pokazuju da posebno izlažuće za djecu može biti iznošenje podataka i komentara o osjetljivim obiteljskim krizama i teškim događajima na društvenim mrežama i u medijima, što roditelji znaju činiti iz svog osjećaja bespomoćnosti, frustracije i želje za podrškom. Ljudi, a posebno djeca, koji su doživjeli traumu ili prolaze kroz obiteljsku i osobnu krizu su izuzetno ranjivi i osjetljivi tako da izloženost široj javnosti samo povećava mogućnost dodatne traumatizacije iznošenjem neprimjerenih informacija o privatnim i vrlo osobnim temama. Također, izlaganje djece u javnom prostoru, a društvene mreže to jesu, može izazvati jači osjećaj obilježenosti, ponekad jače nego li i sam događaj.
Većina roditelja uglavnom ne razmišlja o posljedicama ili nije svjesna utjecaja ovakvog ponašanja na dijete, kao recimo otkrivanja podataka i slika koje nas mogu pratiti cijeli život, krađe identiteta, elektroničkog nasilja ili moguće otmice djece. Internet i društvene mreže jako pomiču osobne granice i mijenjaju kontekst značenja privatnosti, širenje informacija i podrške je vrlo brzo, korisno i privlačno. Istovremeno ove karakteristike predstavljaju mane i opasnosti pa se tako kritike, osude i broj nepozvanih čitatelja i svjedoka nasilja na Internetu isto tako brzo širi. U znanstvenoj literaturi se za sada pronalazi malo istraživanja o tome kako se djeca osjećaju u vezi roditeljskih objava o njima u dječjoj ranoj dobi te kakve se posljedice povezuju s takvim roditeljskim ponašanjima, no razvojna psihologija i suživot s djecom nas je naučio da djeca, posebno u starijoj dobi, reagiraju negodovanjem, neodobravanjem i ljutnjom kada se pred drugima govori o njima i njihovoj intimi, komentira njihov izgled, način odijevanja ili promjene kroz koje prolaze. Takve dječje reakcije će biti snažnije ukoliko nema dogovora o tome što smijemo komentirati i dijeliti s drugima i time pređemo njihovu osobnu granicu. New York Times prenosi rezultate istraživanja Sveučilišta u Washingtonu i Sveučilišta u Michiganu, u kojem je 249 parova roditelja i djece trebalo opisati pravila vezana za tehnologiju, kojih bi se, po njihovom mišljenju, obitelji trebale pridržavati (www.medijskapismenost.hr). Autori su istaknuli da oko tri puta više djece nego roditelja smatra kako trebaju postojati pravila o tome što roditelji dijele na društvenim mrežama. Istraživanje EU Kids Online tima Hrvatska iz 2017. godine, kojim je obuhvaćeno 1 017 djece u dobi od 9 do 17 godina i njihovih roditelja, pokazalo je kako je gotovo svako deseto dijete u proteklih godinu dana zamolilo roditelje da maknu sadržaje koji su objavili na Internetu, a 8% djece se osjećalo uzrujano zbog informacija koje su njegovi roditelji objavili na internetu (Projekt EU Kids Online tim Hrvatska, izvještaj o rezultatima istraživanja u pripremi, http://hrkids.online ).
Nema jednostavnog odgovora na pitanje kako odrediti mjeru u objavljivanju slika djece i sadržaja o njima. Preporuka Agencije za zaštitu osobnih podataka kaže da „odgovorno ponašanje podrazumijeva ograničavanje dostupnosti podataka o djeci, odnosno dijeljenje tih podataka samo osobama od povjerenja, dakle kontaktima pod kojima se podrazumijevaju osobe koje poznajemo u stvarnom svijetu i između kojih postoji odnos povjerenja“ te daje smjernice i preporuke za zaštitu sigurnosti i privatnosti djece u internetskom prostoru (http://azop.hr).
Određena zakonska regulativa postoji i jasno predviđa i definira kaznena djela, s kojima bi svi mi građani trebali biti upoznati, jer to „što nešto nismo znali da se ne smije“, nas ne oslobađa odgovornosti i može dovesti u rizik nas same ili ljude oko nas. Međutim, ponašanja u internetskom prostoru, posebno ona o kojima govorimo u ovom tekstu, u najvećoj mjeri uključuju etička pitanja, brigu o drugima i brigu za odnose, posebno one koje njegujemo s djecom. I vrlo često nisu zakonom regulirana (niti mogu ili trebaju biti), već zahtijevaju od nas da budemo osjetljivi na osjećaje drugih, brižni, odgovorni prema sebi, ali i prema drugima, te svakako medijski pismeni.
I nisu sve slike i objave koje stavljamo na društvene mreže problematične, već samo one koje mogu biti štetne za dijete. Tako se ne preporuča objavljivati puno ime i prezime djeteta, adresu, ime škole ili vrtića, mjesta gdje pohađa izvanškolske aktivnosti i slično. Uostalom, ovo je jedan od prvih savjeta koji dajemo djeci kada ih učimo pravila sigurnosti na Internetu.
Prije objavljivanja slike ili komentara o djetetu, svatko od nas bi se trebao zapitati bi li mi željeli i kako bi se osjećali da netko drugi objavi takvu sliku o nama i pokaže ju velikom broju ljudi koji ju imaju pravo komentirati. Kako bi se dijete moglo osjećati ako za nekoliko godina pronađe ove slike i pročita komentare ispod njih? Mogu li sadržaj i informacije koje objavljujem o svom djetetu dovesti moje dijete u opasnost? Može li netko jednom iskoristiti ovu fotografiju za zadirkivanje i ismijavanje u razredu?
Važna pitanja za roditelje u donošenju odluka vezanih uz objave sadržaja o djeci su i: Koje druge mogućnosti i načine imam kako bih podijelila zadovoljstvo, ponos ili druge osjećaje koje moje dijete i roditeljstvo izaziva u meni s drugim važnim ljudima? Koji su drugi izvori podrške za kojima mogu posegnuti? Kako to da radim djetetu ono što ne bih odrasloj osobi? Zašto sada ovo postavljam na društvene mreže – što želim ili što mi treba? Što želim da ove fotografije kažu o meni?
Ono što naša djeca trebaju od nas jest da vide kako se odgovorno ponašamo u internetskom prostoru. Uz različita pravila koja postavljamo u vezi mobitela i Interneta u obitelji, važno je dogovoriti i pravila oko objavljivanja fotografija i sadržaja koji uključuju druge ljude. Djeca najviše uče gledajući kako se ponašamo, a ne iz onog što govorimo. Najranije kada djetetova dob omogućava, važno je pitati djecu što im je prihvatljivo da objavljujemo o njima, a što ne, te svakako uspostaviti dogovor o traženju dopuštenja za objavljivanje sadržaja o drugima na interentu, koji vrijedi za sve članove obitelji. Poželjno bi bilo svoja razmišljanja i stavove, kao i određene dogovore podijeliti s članovima šire obitelji i prijateljima koji provode vrijeme s djetetom. Na taj način pokazujemo djeci od malih nogu kako se brine o odnosima, učimo ih uvažavanju tuđih osjećaja i pozicija, a ne samo kako dobiti ono što je meni važno. To znanje i iskustvo će vrlo vjerojatno prenijeti i u svoje druge odnose, kako u ovom opipljivom svijetu, tako i u virtualnom u kojem nam svima zasigurno treba puno više etike i poštivanja osobnih granica od onog čemu svjedočimo danas.
Literatura:
Juul, J. (1995) Vaše kompetentno dijete. Zagreb:Naklada Educa.
Juul, J. (2002). Od poslušnosti do odgovornosti: Kompetencija u pedagoškim odnosima. Zagreb: Naklada Pelago.
Juul, J. (1998) Ovo sam ja! Tko si ti?: o bliskosti, poštovanju i granicama između odraslih i djece, Zagreb: Naklada Pelago.
Juul, J. (2004) Život u obitelji: Najvažnije vrijednosti u zajedničkom životu i odgoju djece. Zagreb: Naklada Pelago.
Lacković-Grgin, K. (1994): Samopoimanje mladih. Jastrebarsko: Naklada Slap.
Minkus,T., Liu, K., Ross, W.K. (2015): Children Seen But Not Heard: When Parents Compromise Children’s Online Privacy, International World Wide Web Conference Committee (IW3C2), May 18th–22nd, Florence, Italy. doi: 10.1145/2736277.2741124