ZA ZPD PISAO LUKA JURAS
Vjerojatno ste se našli u situaciji kad vas je pogled u zrcalo prije nekog važnog društvenog događaja bacio u očaj jer ste primijetili kako vam je velika bubuljica odlučila izbiti posred čela. U takvoj situaciji panično smišljamo strategije kako da prekrijemo neželjeni ukras na glavi i razmišljamo je li bolje da navučemo kosu tako da prekrije bubuljicu ili čak da ni ne odemo na događaj jer smo sigurni u jedno – „baš svi će vidjeti bubuljicu i zbog toga loše misliti o meni“.
Pojava da ljudi u socijalnim situacijama precjenjuju količinu pažnje koju drugi na njih obraćaju dobro je poznata u psihologiji i naziva se efekt reflektora (engl. spotlight effect). Istraživanja pokazuju da smo skloni precijeniti stupanj u kojem drugi ljudi primjećuju naš izgled ili ponašanje (Aronson, 2008; Aronson, Wilson i Akert, 2005), a to potvrđuje domišljati eksperiment Gilovicha, Medvec i Savitsky (2000). Studenti koji su sudjelovali u ovom eksperimentu trebali su odjeveni u majici koja nije popularna među studentima doći u grupu kolega i kratko vrijeme provesti s njima. Nakon tog kontakta studenti odjeveni u sramotnu majicu su u prosjeku procijenili da je polovica kolega primijetila njihovu majicu. Međutim, u stvarnosti se samo 20-ak posto opažača moglo dosjetiti kakvu majicu su nosili studenti. Efekt reflektora nije rezerviran samo za situacije u kojima mislimo da ćemo se osramotiti pa su istraživači dobili slične rezultate i u situaciji kad su studenti nosili majicu koja im se sviđa i popularna je među studentima. To znači da kad kupimo majicu s nekim zanimljivim natpisom i spremni smo druge zadiviti našim luckastim odabirom, vjerojatno ćemo doživjeti razočaranje jer ljudi oko nas neće ni primijetiti majicu. Daljnja istraživanja pokazala su da precjenjujemo i intenzitet reakcija drugih ljudi na naše postupke jer čak i kad se u javnosti osramotimo ili ispadnemo glupi, drugi nas ljudi ne osuđuju onoliko oštro koliko mi mislimo (Savitsky, Epley i Gilovich, 2001).
Do efekta reflektora dolazi jer smo mi stalno svjesni našeg ponašanja i izgleda pa nam se teško uživjeti u perspektivu iz koje nas drugi ljudi promatraju (Gilovich, Medvec i Savitsky, 2000). Svatko od nas događaje oko sebe procjenjuje na temelju vlastite perspektive, iskustva, stavova i znanja te pri tom zaboravlja da njih ne dijelimo nužno s drugim ljudima (npr. drugi ljudi ne znaju da imamo bubuljicu na glavi ili im to nije bitno).
Kako nam spoznaja da podliježemo efektu reflektora može pomoći u situaciji opisanoj na početku ovog teksta?
1) Važno je sjetiti se da većina ljudi vjerojatno neće primijetiti našu bubuljicu ili ostale nesavršenosti jer su oni, kao i mi, previše zaokupljeni sobom.
2) Ako drugi ljudi i primijete neki naš nedostatak, vjerojatno nas neće jako osuđivati.
3) A ako nas osuđuju, to je njihov problem jer nesavršenosti nas čine ljudima.
Literatura:
Aronson, E. (2008). The Social Animal. New York: Worth Publishers.
Aronson, E., Wilson, T. D. i Akert, R. M. (2005). Socijalna psihologija. Zagreb: Mate.
Gilovich, T., Medvec, V.H., & Savitsky, K. (2000). The spotlight effect in social judgment: An egocentric bias in estimates of the salience of one’s own actions and appearance. Journal of Personality and Social Psychology, 78, 211–222.
Savitsky, K., Epley, N., & Gilovich, T. (2001). Do others judge us as harshly as we think? Overestimating the impact of our failures, shortcomings, and mishaps. Journal of Personality and Social Psychology, 81(1), 44.