ZA ZPD PISAO LUKA JURAS
Psihologijska istraživanja, kao i naše svakodnevno iskustvo, pokazuju nam da ljudi nastoje održati dosljednost između svojih stavova, ideja, uvjerenja i ponašanja. Međutim, gotovo svakome se ponekad dogodi da učini nešto što se protivi njegovim stavovima. Što mislite da se u toj situaciji dogodi sa stavom koji nije u skladu s ponašanjem osobe? Istraživanja s početka 50-ih godina prošlog stoljeća pokazala su da se, kad osoba učini nešto suprotno svome stavu, stav mijenja tako da postaje bliži onome koji odražava učinjeni postupak. Na primjer, ako ne volite narodnu glazbu, ali odete u narodnjački klub, vaš stav prema narodnoj glazbi će vjerojatno postati povoljniji.
Psiholozi su se vrlo brzo dosjetili kako opravdanja za ponašanje suprotno osobnom stavu, kao što su očekivanje nagrade i kazne, mogu utjecati na promjenu stava. U skladu s vodećim razmišljanjima u psihologiji 50-ih godina prošlog stoljeća, pretpostavke psihologa bile su da će velike nagrade za ponašanja suprotna osobnom stavu dovesti do veće promjene stava, a male nagrade do manje promjene stava. Na našem primjeru s narodnjacima tadašnji psiholozi očekivali bi da će osoba koja ne voli narodnjake, ali je otišla u klub gdje se pušta takva glazba jer je dobila bon od 30 kuna za piće, nakon odlaska u klub zadržati svoj negativan stav prema narodnjacima ili će on postati tek malo pozitivniji. Za osobu koja je otišla u klub jer je dobila 300 kuna očekivali bi da će nakon odlaska u klub njezin stav postati puno pozitivniji. S ovom pretpostavkom nije se slagao američki psiholog Leon Festinger koji je pretpostavio da će veličina opravdanja imati suprotan učinak na promjenu stava.
Festinger i Carlsmith (1959) su eksperimentnom provjerili svoje pretpostavke o utjecaju snage opravdanja za ponašanje koje nije sukladno osobnom stavu na promjenu tog stava. Zanimalo ih je što će se dogoditi sa stavom studenata o dosadnom i besmislenom istraživanju nakon što kolegi slažu da je istraživanje bilo zanimljivo. Konkretnije, zanimalo ih je kako će se stav studenata promijeniti ovisno o tome hoće li za laganje dobiti 1 ili 20 dolara. Za sudjelovanje u istraživanju dobrovoljno se prijavio 71 student uvodnog kolegija na studiju psihologije pri Sveučilištu Stanford. Jedan od uvjeta za polaganje tog kolegija bio je da studenti tijekom semestra provedu 3 sata kao sudionici u istraživanjima koja Sveučilište organizira te je ovo istraživanje bilo u ponudi za skupljanje „istraživačkih“ sati u sklopu kolegija. Budući da bi poznavanje pravog cilja istraživanja utjecalo na ponašanje studenata i prikupljene podatke učinilo neupotrebljivima, istraživači su ovaj eksperiment opisali vrlo općenito – kao ispitivanje uspješnosti u izvršavanju nekih zadataka. Najavili su da istraživanje traje 2 sata i da će nakon njega biti održan intervju koji se provodi s ciljem vrednovanja i unapređenja istraživanja koja se provode pri Sveučilištu. U stvarnosti, istraživače nije uopće zanimao uradak u zadatku, već je zadatak služio isključivo za izazivanje dosade i negativnog stava prema istraživanju kod sudionika. Najavljenim intervjuom željeli su ispitati stav studenata o zadatku, a objašnjenje koje su studenti dobili služilo je za umanjivanje njihove sumnjičavosti u razloge propitkivanja stavova o eksperimentu.
Po dolasku na dogovoreni termin eksperimentator je studentima dao kratke upute. Zadatak kojeg su studenti rješavali narednih sat vremena bio je umetanje drvenih klinova u rupice na ploči. Kad su studenti završili zadatak, eksperimentator je studentima rekao lažno objašnjenje o svrsi istraživanja. Studentima je opisano da je cilj istraživanja bio ispitati utjecaj očekivanja zanimljivosti zadatka na uspješnost u rješavanju zadatka i kako su studenti po slučaju raspoređeni u jednu od dvije skupine od kojih jedna skupina prije istraživanja ne dobiva informacije o zadatku, a druga skupina prije rješavanja zadatka čuje da je istraživanje zanimljivo. Na kraju razgovora eksperimentator je zamolio studente da idućem sudioniku kažu da je istraživanje u kojem su sudjelovali zanimljivo, zabavno i da su uživali u njemu (tj. od studenata se tražilo da lažu). Istraživači su studentima ovaj zahtjev opravdali rekavši da se student koji to inače radi razbolio, a da je za istraživački postupak važno da idući sudionik baš od studenta čuje informaciju o zanimljivosti istraživanja jer ona tada zvuči vjerodostojnije. Na ovaj su način studenti zamoljeni reći nešto suprotno njihovom stavu.
Kad su studenti pristali reći idućem sudioniku da je zadatak zanimljiv, istraživači su ih po slučaju raspodijelili u jednu od 3 skupine. Prva skupina je odmah pristupila intervjuu u kojem se procjenjivala zanimljivost i vrijednost provedenog istraživanja. To je bila kontrolna skupina koja nije trebala izreći laž i čiji su stavovi o slaganju klinova služili istraživačima kao potvrda da je to uistinu dosadan zadatak. Studentima u drugoj skupini bio je ponuđen 1 dolar za uvjeravanje idućeg sudionika da je zadatak kojem će pristupiti zanimljiv, a onima u trećoj 20 dolara. Studenti u tim skupinama su prije intervjua trebali kolegi koji je čekao svoj red za istraživanje reći da je eksperiment bio zanimljiv i da su uživali tijekom njega. Studenti nisu znali da je taj kolega zapravo bio pomoćni eksperimentator koji je uvijek jednako reagirao na njihovo uvjeravanje (npr. kad su studenti krenuli uvjeravati pomoćnog eksperimentatora u zanimljivost istraživanja, on bi uvijek rekao da je od prijatelja čuo kako je istraživanje dosadno, ali bi se naposljetku pretvarao da vjeruje studentima jer je većina studenata nastavljala s uvjeravanjem poslije te izjave). Nakon što su studenti uvjerili pomoćnog eksperimentatora u zanimljivost istraživanja uslijedio je intervju kojeg je vodio novi eksperimentator. Studenti su tijekom tog intervjua, među ostalim, trebali procijeniti zanimljivost istraživanja i spremnost da se uključe u slično istraživanje. Istraživački postupak je završio sastankom istraživača i studenta u kojem je objašnjena prava svrha istraživanja sudionicima iz svih skupina. Svi studenti su na kraju zamoljeni da vrate dobivenu novčanu nagradu, što su oni spremno i učinili.
Rezultati ovog istraživanja bili su u skladu s Festingerovim pretpostavkama. Prije svega, studenti iz kontrolne skupine, koji nisu trebali izreći laž kolegi, su zadatak slaganja klinova opisali kao dosadan i nisu pokazali spremnost da ponovno sudjeluju u sličnom istraživanju. Studenti koji su dobili 20 dolara također su istraživanje opisali kao dosadno i nisu bili spremni sudjelovati u sličnom istraživanju te se stav tih studenata nije razlikovao od stava studenata u kontrolnoj skupini. Što mislite da su rekli studenti koji su dobili samo 1 dolar? Njihov stav značajno se razlikovao od stava studenta u druge dvije skupine te su oni izvijestili da je zadatak bio zanimljiv i bili su spremni ponovno sudjelovali u sličnom istraživanju.
Ovakvi rezultati protive se našem intuitivnom očekivanju, a objašnjavaju se utjecajem kognitivne disonance. Festinger opisuje kognitivnu disonancu kao stanje koje nastaje kad ljudi imaju dvije ili više nesukladnih spoznaja (npr. „zadak je bio užasno dosadan“ i „rekao sam da je zadatak zanimljiv“). Kognitivna disonanca je neugodno stanje jer ljudi teže da njihovi stavovi, ponašanja i uvjerenja budu usklađeni. Ujedno ona motivira čovjeka da učini nešto i smanji nesklad između suprotnih spoznaja. S obzirom na to da se prošlo ponašanje više ne može promijeniti, za uspostavu dosljednosti stava i ponašanja na raspolaganju nam ostaje promijeniti stav tako da bude u skladu s ponašanjem.
Festinger pretpostavlja kako neka opravdanja za ponašanje (npr. pritisci, nagrade, i sl.) mogu utjecati na veličinu nesklada u situaciji kad imamo dvije suprotne spoznaje. Naime, ako percipiramo da postoji snažno opravdanje za ponašanje koje je nesukladno našem stavu doći će do manje (ili neće doći do) kognitivne disonance, a manji nesklad zahtjeva i manju promjenu stava. S druge strane, ako ne postoji neko opravdanje za takvo ponašanje, disonanca će biti velika pa će postojati potreba da se ta disonanca smanji. Nagrada od 20 dolara služi kao dovoljno snažno opravdanje za izricanje laži pa su studenti u toj skupini doživjeli mali ili nikakav misaoni nesklad te su stoga mogli zadržati svoj stav da je zadatak dosadan i besmislen. Studenti koji su dobili samo 1 dolar doživjeli se veći misaoni nesklad jer nisu imali dovoljno opravdanje za laganje pa oni posežu za unutarnjim opravdanjem, tj. promjenom stava o zadatku. Dakle, nastali misaoni nesklad kod studenata koji su dobili samo 1 dolar smanjio se tako što su oni zauzeli stav da je zadatak u kojem su sudjelovali zanimljiv i važan.
Ovo istraživanje spada u klasike psihologije. Osim što je pružilo prvu potvrdu teorije kognitivne disonance, potaknulo je brojna istraživanja u ovom području. Spoznaje proizašle iz ovog istraživanja mogu se primijeniti u širokom broju situacija izvan psihologijskog laboratorija pa i u razumijevanju (ne)učinkovitosti nekih odgojnih postupaka. Zamislite situaciju u kojoj četverogodišnje dijete ne želi pojesti špinat za ručak, a roditeljima je važno da ga dijete pojede jer je špinat zdrav i ima puno željeza. Kako bi roditelji potaknuli dijete da pojede špinat kreću se cjenkati s djetetom i obećaju mu omiljeni sladoled kao nagradu ako pojede ručak. Dijete odluči prihvatiti ovu primamljivu ponudu i pojesti špinat. Što će se dogoditi idući put kad roditelji skuhaju špinat? Vrlo vjerojatno će se cijela epizoda ponoviti jer je sladoled služio kao dovoljno opravdanje djetetu da pojede špinat, ali njegov stav o špinatu i dalje glasi „to je fuj“.
Korištena literatura:
Festinger, L., i Carlsmith, J. M. (1959). Cognitive consequences of forced compliance. The Journal of Abnormal and Social Psychology, 58(2), 203-210.
Dodatna literatura:
Aronson, E., Wilson, T. D. i Akert, R. M. (2005). Socijalna psihologija. Zagreb: Mate.
Hock, R. R. (2004). Četrdeset znanstvenih studija koje su promijenile psihologiju. Jastrebarsko: Naklada Slap.
Pennington, D. C., i Mlačić, B. (1997). Osnove socijalne psihologije. Zagreb: Naklada Slap.