LAV VIGOTSKI

ZA ZPD PISALA IVANA ĆOSIĆ PREGRAD

Lav Vigotski je jedan od pionira dječje psihologije,  koji je razvio okvire najutjecajnije suvremene teorije o tome kako je socijalno iskustvo utječe na kognitivni razvoj.

Lav Vigotski rođen je 1896. godine u Oršu u današnjoj Bjelorusiji. Vigotski je 1917. godine diplomirao pravo na Moskovskom sveučilištu, zatim je nastavio studirati književnost i lingvistiku, bavio se književnom kritikom.  Jedan od njegovih glavnih studentskih radova bio je opširan esej o Shakespearovom Hamletu, a knjiga Psihologija umjetnosti koju je završio 1925. godine (a tiskana 1968.) predstavlja u misaonom razvoju Vigotskog događaj koji će ga konačno dovesti ka proučavanju psiholoških pojava (Ivanić, 1977).  1924. godine započinje svoj rad na području psihologije  zaposlivši se na Institutu za eksperimentalnu psihologiju  u Moskvi, gdje započinje istraživanja iz kojih će razviti kulturno – povijesnu koncepciju psiholoških pojava koju je izložio u svom radu Povijest razvoja viših psihičkih funkcija  (rukopis 1930-31, objavljeno 1960. godine).  Zanimljivo je da je rođen iste godine kao i Piaget te njihov rani rad obuhvaća isto razdoblje,  iako su razvijali različite modele ljudskog razvoja. Vigotski je umro od tuberkuloze u 37. godini života. Nije imao prilike za potpunu razradu svoje teorije ili istraživanja niti je dočekao objavu svog osnovnog djela Mišljenje i govor  1934. u kojem razrađuje sociokulturnu ideju dječjeg razvoja  u kojem odlučujućim čimbenikom smatra razvoj jezika.

Rad Lava Vigotskog odredile su dvije važne povijesne okolnosti. S jedne strane stanje psihologije kao mlade znanosti koja se osamostaljuje  i prolazi izazove definiranja područja  i metoda svog djelovanja, a s druge strane društvena klima u tadašnjem Sovjetskom savezu u kojoj nakon ruske revolucije jača nova marksistička filozofija  koja je naglašavala socijalizam i kolektivizam, stavljajući dobrobit šire zajednice ispred osobnih ciljeva i postignuća pojedinca. Marksisti su također naglašavali povijest vjerujući da je svaku kulturu moguće razumjeti samo ispitivanjem ideja i događaja koji su je oblikovali.

Model ljudskog razvoja Lava Vigotskog,  nazvan sociokulturalnim (sociopovijesnim) pristupom, na kognitivni razvoj pojedinca gleda kao na produkt njegove kulture i pretpostavlja  da se razvoj odvija kroz socijalnu interakciju s drugima (posebice roditeljima)  radi čega i predstavlja zajedničko znanje jedne kulture. Vigotski je držao da su intelektualne  sposobnosti puno specifičnije za kulturu u kojoj je dijete odgojeno, dok je njegov suvremenik Piaget  vjerovao da kognitivni razvoj sve djece slijedi vrlo sličan niz faza (Vasta, 1998). Pojam oruđa intelektualne prilagodbe Vigotski je koristio za tehnike mišljenja i rješavanja problema koje djeca usvajaju i internaliziraju iz svoje kulture.

Vigotski je vjerovao da je spoznajni razvoj rezultat dijalektičkog procesa po kojem djeca uče kroz zajedničko iskustvo rješavanja problema s nekim drugim – obično s roditeljima ili učiteljem, katkad s braćom i sestrama ili vršnjacima. Na početku, osoba koja je u interakciji s djetetom preuzima najveći dio odgovornosti za vođenje rješavanja problema, ali postupno ta odgovornost se prenosi na dijete (Vasta, 1998). Vigotski je naglašavao prvenstveno govorne interakcije, kojima odrasli prenose djeci bogato znanje, a s učenjem i napredovanjem  djetetov vlastiti jezik počinje služiti kao primarno oruđe za intelektualnu prilagodbu te u konačnici  djeca počinju  upotrebljavati unutrašnji govor za usmjeravanje vlastitog ponašanja – razvoj  kao proces internalizacije prema Vigotskom. Središnji pojam teorije Vigotskog je područje približnog razvoja kao moguće metode za određivanje inteligencije. To je područje određeno kao razlika između onog što dijete može učiniti samo (stvarna razvojna razina) i onog to može učiniti uz tuđu pomoć  (razina mogućeg razvoja).

Vigotski je, za razliku od Piageta, pridavao značajnu pažnju privatnom govoru male djece (kada djeca govore sama sebi za vrijeme rješavanja zadataka) smatrajući da on izrasta iz zajedničke interakcije s odraslima  i roditeljskog govora koji u situacijama zajedničkih rješavanja zadataka dominantno  uključuje vođenje i reguliranje djeteta. Sociogeneza je prema Vigotskom proces razvoja samoregulacije djece u kojem kroz brojne socijalne interakcije djeca koriste govorne upute roditelja i postupno internaliziraju kontrolirajuće misli i oblikuju  rečenice u sebi kako bi usmjeravala svoje vlastito ponašanje.

Rad i djela Lava Vigotskog su zbog „idealizma“ bila prešućivana u Sovjetskom savezu više od 20 godina  te su tako ostala nepoznata čak i mnogim sovjetskim psiholozima, njegovim suvremenicima. Od 1960 – tih godina, završetkom hladnog rata, njegovi radovi su prevedeni na engleski jezik i postaju poznati u Zapadnoj Europi i SAD-u kada se njegove teorije počinju i eksperimentalno provjeravati.  Uz J.Piageta, koji je bio njegov suvremenik, smatra se utemeljiteljem psiholingvistike i razvojne i pedagoške psihologije.  Danas je sociokulturni pristup jedan od najutjecajnijih pokreta u razvojnoj psihologiji.

Izvor:

  1. Vigotski, Lav Semjonovič. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdaje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2017.
  2. Ivić Ivan, predgovor knjige Lava Vigotskog Mišljenje i govor, Nolit, Beograd, 1977.
  3. Vasta, R., Haith, M. M., Miller, S. A. (1998). Dječja psihologija. Jastrebarsko: Naklada Slap.