ZA ZPD PISALA SANDRA TOLIĆ
Tijekom 60tih godina 20. stoljeća, Albert Bandura, jedan od utemeljitelja psihološke škole proizašle iz „socijalne teorije učenja“, proveo je niz eksperimenata vezanih uz opservacijsko učenje poznatih kao „Eksperimenti s lutkom Bobo”.
U nastavku ćemo vam predstaviti dva najvažnija. Prvi, gdje ponašanje može na različite važne načine biti oblikovano jednostavnim opažanjem i imitiranjem (modeliranjem) ponašanja drugih ljudi, te drugi proizašao iz hipoteze da tijekom ljudskog rasta i razvoja važni ljudi u djetinjstvu, poput roditelja i učitelja, potkrepljuju određena ponašanja, a ignoriraju ili kažnjavaju druga.
Bandura, Ross i Ross (1961) proveli su eksperiment kako bi utvrdili može li se nasilno ponašanje u djece dobiti samim promatranjem i imitacijom, to jest modeliranjem.
U eksperimentu je sudjelovalo 36 dječaka i 36 djevojčica iz vrtića Sveučilišta Stanford u dobi od 3 do 6 godina. Istraživači su i prije samog eksperimenta prethodno promatrajući djecu u vrtiću procijenili njihovo agresivno ponašanje i ocijenili na skalama. Na taj način su raspodijelili djecu u svaku skupinu tako da su u svakoj skupini bila djeca koja su iskazivala sličnu razinu agresije. Također, kako bi testirali pouzdanost promatrača, 51 dijete je ocijenjeno od strane dva promatrača neovisno, a njihova je ocjena uspoređena. Njihove ocjene pokazale su visoku pouzdanost korelacije, što je ukazivalo na usklađenost promatrača. Metoda je bila laboratorijski eksperiment u kojem je 24 djece prikazan agresivan model, 24 djece neagresivan model i 24 djece nije prikazan niti jedan model (kontrolna skupina).
U prvoj fazi, fazi modeliranja, djeca su na 10 minuta u sobi posjednuta za mali stol koji je sadržavao igračke s kojima su se djeca najviše voljela igrati u vrtiću. Za to vrijeme, pojedinačno, svako od 24 djece (12 dječaka i 12 djevojčica) iz prve skupine promatrali su na drugom kraju sobe kako se muški ili ženski model agresivno ponaša prema lutki Bobo – model bi položio Bobo lutku na stranu, sjeo na nju i udarao u nos, zatim bi ju podigao, uzeo čekić i udario lutku na glavu, agresivno je bacao lutku u zrak i udarao po sobi. Taj isti slijed fizički agresivnog ponašanja bi ponovio otprilike tri puta uz prateće verbalno agresivno ponašanje poput: „Udari ga po nosu“, „Baci ga na pod“, „Baci ga u zrak“, „Udari ga” i dva neagresivna komentara: „On se vraća po još” i „Čini se vrlo snažan i otporan”. Druga skupina od 24 djece (12 dječaka i 12 djevojčica) pojedinačno su bila izložena neagresivnom modelu koji se 10 minuta igrao mirno s igračkama i ignorirao lutku. Dok ostalih 24 djece (12 dječaka i 12 djevojčica) su bili kontrolna skupina i uopće nisu bili izloženi ni jednom modelu.
U drugoj fazi, sva djeca (uključujući i kontrolnu skupinu) su podvrgnuta „blagoj agresivnoj pobuđenosti“. Naime, svako dijete (odvojeno) je odvedeno u sobu s relativno atraktivnim igračkama. Čim se dijete počelo igrati s igračkama, eksperimentator je rekao djetetu da su to bile najbolje igračke i da su ih odlučili rezervirati za drugu djecu.
U trećoj fazi, fazi odgođene imitacije, djeca su odvojeno provela 20 minuta u sobi koja je sadržavala neke agresivne igračke i neke neagresivne igračke. Neagresivne igračke su uključivale čaj, bojice, plišane medvjediće, plastične životinje, itd. dok su agresivne uključivale čekić, pištolj sa strelicama i lutku Bobo. Ponašanje djece bilo je promatrano i ocijenjeno kroz jednosmjerno zrcalo. Promatranja su provedena u intervalima od 5 sekundi. Također su zabilježena i druga ponašanja koja nisu imitirala model.
Rezultati su pokazali da su djeca koja su promatrala agresivni model imala daleko više imitativnih agresivnih ponašanja od onih koji su bili u neagresivnim ili kontrolnim skupinama. Došlo je do djelomične i neimitativne agresije među onom djecom koja su promatrala agresivno ponašanje, iako je razlika za neimitirajuću agresiju bila mala. Djevojčice iz skupine koje su promatrale agresivan model su pokazale više fizički agresivnih ponašanja ako je model bio muškarac, dok više verbalnih agresivnih ponašanja ukoliko je model bio ženski. Međutim, ukoliko se zapažalo samo ponašanje koliko su često bacili lutku Bobo, učinci spola bili su obrnuti. Nadalje, dječaci su više imitirali modele istog spola nego djevojčice. Rezultati da djevojke imitiraju modele istog spola nisu bili značajni. Dječaci su imitirali više fizički agresivno ponašanje od djevojaka, dok je mala razlika između dječaka i djevojčica u imitaciji verbalne agresije.
Kako bi Bandura (1965) testirao hipotezu da potkrepljenja koja se daju modelu (odrasloj osobi) utječu na ishode ponašanja djece, u drugom eksperimentu skupina djece je promatrala agresivni film u kojem je model nagrađen, kažnjen ili ostavljen bez posljedica.
U eksperimentu je sudjelovalo 33 dječaka i 33 djevojčice u dobi od 3 i pol godine do 5 godina i 11 mjeseci, prosječne dobi od 4 godine i 3 mjeseca. Djeca su metodom slučajnog odabira dodijeljena jednoj od tri skupine, 11 dječaka i 11 djevojčica u svakoj skupini. U ulozi modela bila su dva muškarca i jedna žena koja je služila kao model za svih 66 djece. Djeci se prikazao film koji je prezentirao agresivno ponašanje nad lutkom Bobo. Takvo ponašanje je podrazumijevalo fizičko i verbalno agresivno ponašanje spram lutke Bobo za što je model bio nagrađivani (gledala prva skupina djece), kažnjavan (gledala druga skupina djece) ili ostavljen bez ikakvih posljedica (gledala treća skupina djece). Model bi prvo postavio lutku na stranu, zatim sjeo na nju i udario ju u nos. Potom bi podigao lutku i udario ju čekićem u glavu. Nakon agresivnog napada čekićem, model bi šutirao lutku po sobi, zatim bi je gađao gumenim lopticama. Svaki udarac izvršen nad lutkom je bio praćen uzvicima i prijetnjama. Navedeno ponašanje ponovljeno je u dva navrata. U prvoj skupini model je bio nagrađivan, uglavnom slatkišima, u drugoj je bio kažnjavan za svoje nasilno ponašanje u vidu kažnjavanja i prijetnji, dok je u trećoj prošao bez posljedica (pozitivnih ili negativnih). Djeca su pojedinačno ulazila u sobe gdje bi pažljivo gledali film s različitim posljedicama ponašanja po modele. Nakon što bi pogledali film, odvelo ih se u punu sobu igračaka u kojoj su bile lopte, lutke, kocke, roboti, autići, itd., ali i lutka Bobo nad kojom su modeli izvršavali agresivno ponašanje iskazano u filmu. Djecu su dva istraživača promatrala kroz jednostrano ogledalo i snimala ponašanja u razmaku od 5 sekundi, a njihovu interakciju i igru s igračkama kontinuirano 10 minuta. Nakon toga su ušli u prostoriju i djeci rekli da će dobiti nagrade ukoliko će iskazati agresivno ponašanje.
Rezultati eksperimenta su pokazala da su djeca iskazala identično ponašanje koje su vidjeli na modelu ponašanja odraslih bez njihovog prisustva. Djeca koja su bili u skupini kažnjavanog modela značajno su iskazivala manje nasilnog ponašanja od djece u skupinama gdje su modeli nagrađivani ili bez posljedica. Nakon što su djeca bila ponuđena nagradama da iskazuju nasilno ponašanje, razlike u iskazivanju nasilnog ponašanja su nestale otkrivajući jednaku količinu socijalnog učenja među djecom u skupinama nagrađenih modela, kažnjavanih modela i modela bez posljedica.
McLeod (2014) navodi nekoliko prednosti i nedostataka navedenih eksperimenata. Prednost eksperimenata je ta da se uz pomoć njih mogu utvrditi uzroci i posljedice. Stoga, moglo bi se pokazati da model ima utjecaja na kasnije ponašanje djeteta jer su se kontrolirale sve varijable osim nezavisne varijable (tipovi modela). Eksperiment omogućuje preciznu kontrolu varijabli. Kontrolirane su mnoge varijable, kao što su spol modela, vrijeme kada su djeca promatrala model, ponašanje modela, itd. Također, eksperimenti mogu biti replicirani. Koristili su se standardizirani postupci i upute koji omogućuju repliciranje. Neka ograničenja su ta da postoji određena kritičnost po pitanju laboratorijske studije imitacije i same umjetno stvorene situacije. Naime, situacija uključuje dijete i odraslog modela, što je vrlo ograničena socijalna situacija i ne postoji interakcija između djeteta i modela u bilo kojem drugom trenutku. Također, model i dijete su stranci što je naravno sasvim drugačije od uobičajenog modeliranja, koji se često događa unutar obitelji. Isto tako, Cumberbatch (1990; prema McLeod, 2014) je utvrdio da će djeca koja se prije nisu igrala s lutkom Bobo pet puta vjerojatnije imitirati agresivno ponašanje nego ona koja su se upoznala. Nadalje, nedostatak eksperimenta je taj da se demonstracije mjere gotovo odmah te time ne možemo otkriti dugoročne učinke. I naposljetku, propituje se pitanje neetičnosti eksperimenta. Na primjer, postoji nedoumica jesu li djeca doživjela dugoročne posljedice kao rezultat studije. Iako je malo vjerojatno, nikada ne možemo biti sigurni.
Navedeni rezultati podržavaju Bandurinu teoriju socijalnog učenja što znači da djeca uče društveno ponašanje poput agresije kroz proces učenja promatranja, to jest, promatrajući ponašanje drugih osoba. Stoga, bilo bi važno da mi kao odrasli razmislimo o tome kakav tip modela želimo biti djeci. Agresivan ili neagresivan? Još važnije… Obzirom da je ljudski griješiti, bilo bi važno osvijestiti u kojem trenu smo kakav model našoj djeci i postupati u skladu s istim te stati i dobro razmisliti kada uočimo nepoželjna ponašanja u djece, jer u velikoj većini slučajeva, oni su samo ti koje su to ponašanje vidjeli, čuli i naučili.
Literatura:
Bandura, A. (1965). Influence of models’ reinforcement contingencies on the acquisition of imitative responses. Journal of personality and social psychology, 1(6), 589.
Bandura, A., Ross, D. i Ross, S.A. (1961). Transmission of aggression through imitation of aggressive models. Journal of Abnormal and Social Psychology, 63, 575-82.
McLeod, S. A. (2014). Bobo doll experiment. Poveznica: www.simplypsychology.org/bobo-doll.html