Za ZPD pisala Sena Puhovski
U javnom prostoru o nasilju u obitelji čujemo rijetko. Najčešće potaknuti nekim događajem koji je dospio u naslovnice ili kroz politička nadmetanja. Kada o nasilju govorimo u javnosti nerijetko se to događa na agresivan način, osuđujemo žrtve jer „što se nisu ranije javile“ ili „same su si krive što su birale takve“, prozivamo institucije „jer su zakazale“, pozivamo na nasilje ili ga prešutno odobravamo u odnosu na agresore „jer takvi razumiju samo kada im se vrati istom mjerom.“ No, većinu vremena, zapravo idemo svojim putem. Kada nismo isprovocirani nekim događajem, koji nas kao šaka u oko lupi s nekog ekrana, ne mislimo o tome. Nije to teško razumjeti jer nam je poznato da ljudi vole doživjeti obitelj kao mjesto sigurnosti, topline i bliskosti, zaštite i mira. Za mnoge i jest tako. Zbog toga je ponekad teško prihvatiti, a još teže razumjeti kako je moguće da je obitelj ponekad mjesto u kojem se događaju tako strašne stvari. Teško je i uznemiravajuće zaista misliti o nasilju u obitelji. Komplicirano je govoriti „o toj osjetljivoj temi“. A najteže i najkompliciranije od svega jest o njoj i istinski kvalitetno razgovarati.
Kao psiholozi, stručnjaci, naravno da govorimo i pišemo o ovoj pojavi. Ipak, najčešće kroz stručne i znanstvene radove, na kongresima, pišući knjige i držeći predavanja. Takvo naše djelovanje rijetko kada je dostupno široj javnosti. Zbog toga glas struke o ovoj temi u javnosti ponekad izostaje.
O čemu govorimo kada govorimo o nasilju u obitelji? Govorimo o: „…skupu ponašanja čiji je cilj kontrola nad članovima obiteljske zajednice uporabom sile, zastrašivanja i manipuliranja.“ (Ajduković i Ajduković, 2010.). To znači da viču i prijete, prate, zastrašuju ili udaraju. Nasilje u obitelji najčešće je nasilje muškaraca nad ženom ili nasilje roditelja u odnosu na djecu, kao i svjedočenje djece nasilju među odraslima. U posljednje se vrijeme sve više istražuje i nasilno ponašanje prema starijim osobama u obitelji.
Dakle, kada bismo to rekli u jednoj rečenici, rekli bismo da je nasilje u obitelji ona situacija u kojoj član obitelji, koji ima neki oblik moći, tu moć zloupotrebljava kako bi na taj način naudio onima koji su (fizički) slabiji.
Učestalo smo kao psiholozi suočeni s reakcijama poput: „Ono što se događa u naša četiri zida samo je naša stvar,,, „Ma, dajte sad se već stvarno pretjeruje, muž i žena se više ne smiju ni posvađati?“ ili „Pa i ja sam kao dijete tako živjela i pogledajte me – ništa mi nije.“. Tu je i ona, svima poznata: „Tko se tuče, taj se voli!“, rečenica koju djeca čuju već u vrtiću.
Naravno da je važno učiniti razliku između uobičajenog partnerskog konflikta i nasilja. Evo kako:
U situaciji kada nanosimo tjelesnu ozljedu drugoj osobi – govorimo o nasilju.
U situaciji kada prijetimo fizičkim nasiljem i tako izazivamo osjećaj straha i ugroženosti – govorimo o nasilju.
U situaciji u kojoj na nekoga kontinuirano vičemo, ponižavamo, vrijeđamo, ismijavamo – govorimo o nasilju.
U situaciji kada bacamo, lupamo, razbijamo stvari – govorimo o nasilju.
U situaciji u kojoj zaključavamo, ograničavamo kretanje, pretjerano kontroliramo i nadziremo – govorimo o nasilju.
U situaciji kada prisiljavamo na seksualne odnose u braku – govorimo o nasilju.
Kada su djeca prisutna u takvim situacijama ona svjedoče nasilju u obitelji.
Ovakva događanja i ponašanja nisu obični obiteljski konflikti i rasprave. Takva ponašanja kod osobe na koju su usmjerena stvaraju kontinuirani osjećaj straha, ugroženosti i uznemirenosti. Takve situacije mogu biti traumatske i ostaviti posljedice koje nazivamo posttraumatskim stresnim reakcijama. Takve situacije mogu izazvati ozbiljne tjelesne povrede. Takve situacije ponekad izazovu smrt.
Svjedočenje nasilju u obitelji za djecu predstavlja ozbiljan rizik za daljnji (psihološki) razvoj i utječe na kasniji odabir partnera. Osim toga, izloženost zastrašujućim događajima u kojima djeca strepe za (život) roditelja, također dovodi do psihotraumatizacije kod djece i smatra se jednim od oblika zlostavljanja djeteta.
Upravo zbog svih ovih psiholoških posljedica bilo kod odraslih žrtava nasilja bilo kod djece, kao psiholozi, smatramo se dužnima govoriti o nasilju u obitelji. Ne samo na stručnim skupovima, nego i u javnom prostoru zemlje u kojoj živimo. Podsjetiti još jednom zašto smo, kao društvo, ovakva ponašanja odlučili i zakonom označiti kao nedopustiva. Podsjetiti da ona izazivaju trajne posljedice kojima i mi učestalo svjedočimo i na kojima kroz svoje profesionalno djelovanje sa svojim klijentima radimo. Podsjetiti da smo kao društvo dužni štiti slabije. Podsjetiti da društvo kakvo kažemo da želimo biti možemo imati samo preuzmemo li odgovornost reagirati na nasilje koje vidimo oko sebe. Kao stručnjaci. Kao odrasli ljudi i roditelji. Kao građani. I kao ljudi.
I stoga, kada se u javnosti počinje govoriti o ovoj temi, kao u zadnje vrijeme u raspravi o tzv. Istanbulskoj konvenciji (Konvencija Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i obiteljskog nasilja), zaista smatramo da je nužno primarno govoriti iz pozicije znanosti i multidisciplinarnih stručnih spoznaja, a zatim iz pozicija humanizma, empatije i razumijevanja.
Obzirom da postoje tendencije da se jedan važan međunarodni dokument, usmjeren na zaštitu žrtava od nasilja, ne ratificira zbog tzv. “rodne ideologije”, smatramo na ovom mjestu neophodnim reći još i slijedeće:
Pojam “rod” se u znanosti koristi već dugo. Tvrdnja da tomu nije tako i da je to ideološki pojam jest ideološka tvrdnja, a poricati znanstveno uporište tog termina upravo jest – ideologija.
Reference znanstvenih radova i literatura u kojoj možete naći potvrdu i dodatne informacije o sadržaju iznijetom u ovom tekstu:
Ajduković M., Rimac I., Rajter M., &Sušac N. (2012) Epidemiološko istraživanje prevalencije i incidencije nasilja nad djecom u obitelji u Hrvatskoj, Ljetopis socijalnog rada, 19(3), 367-412.
Ajduković M., Rusac S., & Ogresta J., (2008) Izloženost starijih osoba nasilju u obitelji, Revija za socijalnu politiku, 15(1), 3-22.
Ajduković D. &Adjuković M.(2010), Nasilje u obitelji: što zdravstveni djelatnici mogu učiniti, Medicina flumiensis, 46, 3, 292-299.
Alhabib S., Nur U., & Jones R. (2009) Domestic Violence Against Women. Systematic Review of Prevalence Studies, Journal of Family Violence, 25,369-382.
APA Dictionary of Psychology (2015). American Psychological Association (2nd ed). Washington , DC.
Devaney, J. (2015). Research Review: The Impact of Domestic Violence on Children. Irish Probation Journal, 12, 79-94.
Fleming, P.J., McCleary-Sills, J., Morton, M., Levtov, R., Heilman, B, & Barker, G. (2015) Risk Factors for Men’s Lifetime Perpetration of Physical Violence against intimate Partners: Results from the International Men and Gender Equality Survey (IMAGES) in Eight Countries. PLoS ONE 10(3): e118639. doi:10.1371/journL.PONE0118639
Herrero J., Torres A., Rodriguez F.J., & Jurros-Basterretxea, J.(2017). Intimate Partner Violence Against Women in the European union: The Influence of Male Partners’ Traditional Gender Roles and General Violence. Psychology of Violence, 3, 385-394.
Gerrig, R. J. & Zimbardo, P.G.. Psychology And Life (Glossary of Psychological Terms; 16. izdanje). Boston, MA: Allyn And Bacon,
Kevan-Graham N. (2007) Domestic Violence: Research and Implications for Batterer Programmes in Europe, European Journal on Criminal Policy and Reserach, 13,213-225.
Lampien J.M., & Sexton-Radek K. (2010). Protecting Children from Violence: Evidence Based Interventions. Oxford, UK: Psychology Press
McQuigg, R.J. A. (2015) Domestic Violence as a Human Rights Issue: Rumor v. Italy, European Journal of International Law, 26,(4), 1009-1025.
Pećnik N. (2003). Međugeneracijski prijenos zlostavljanja djece. Jastrebarsko: Naklada Slap.
Singer M. i sur. (2005). Kriminologija i delikata nasilja, Zagreb: Nakladni zavod Globus.
Vargas, L. Cataldo, J., & Dickson, S. (2005). Domestic violence and children. In G. R. Walz & R. K. Yep (Eds.), VISTAS: Compelling perspectives on counseling(str.67- 69). Alexandria, VA: American Counseling Association.