ZA ZPD PISALA ANDREA VRANIĆ

O bolesti izazvanoj virusom COVID-19 dosada znam: da ga NE UZROKUJU 5G signali (što je moglo pomisliti 1,5 milijun ljudi koji su na youtube-u vidjeli ove informacije prije negoli je većina ovakvih sadržaja uklonjena), da se NE MOŽE izliječiti molitvom (7 milijuna youtube pregleda), kao ni vitaminom C, koloidnim srebrom, čajevima, niti esencijalnim uljima (preko milijun pregleda) te da virus NIJE nastao u laboratorijima, ni kineskim, niti kanadskim, kako bi nas se svih smjestilo u format Big Brothera (800 000 pregleda). Također, NE pomaže želučana kiselina koja će ubit virus ako pijem puno vode (viber poruka), u Zagrebu, kao niti u Hrvatskoj, NIJE proglašena „100%na karantena“ 23.ožujka (whatsapp audio), a Amerikanci NISU pustili u prodaju prvi kućni test za koronavirus (twitter).

Memovi, tweetovi, video-klipovi, koji obmanjuju prenoseći netočne informacije, glavni su transporteri lažnih vijesti (eng. fake news). Fake news nisu od jučer, no donedavno nismo ozbiljno razmišljali o njihovim posljedicama. A onda su američki predsjednički izbori 2016. godine pokazali stvarne dosege lažnih vijesti. Usporedba širenja i komentiranja 20 najvećih izmišljenih vijesti (8,7 milijuna dijeljenja) u odnosu na 20 najvažnijih točnih vijesti o onome što se stvarno dogodilo (7,3 milijuna dijeljenja), u samo tri posljednja mjeseca predizborne kampanje, pokazala je značajno veću prodornost „lažnjaka“ (Silverman i Singer-Vine, 2016). Od 20 lažnih vijesti 17 je favoriziralo Trumpa kao kandidata, a one su dobrim dijelom postigle ono što se činilo nemogućim – inaugurirale za predsjednika, po većini drugih objektivnih pokazatelja, gubitničkog kandidata.

Najveći broj dezinformacija dolazi putem youtube-a s kojeg se lako prosljeđuju na druge platforme. Ljudi ih ne šalju dalje kako bi drugima naudili ili ih namjerno obmanuli. Naši osjećaji i intuicija samo žele zaštiti i sačuvati nas same i naš pogled na svijet i pritom su manje usmjereni na otkrivanje točnih informacija (npr., Nyhan & Reifler, 2010). No, učinak širenja dezinformacija je razoran. Političari problem rješavaju tako da izvore koji im nisu skloni proglase nepouzdanim, dok su oni koji ih podržavaju, naravno, vjerodostojni. Nakon politike, fake news se slično uvukao u rasprave o klimatskim promjenama, financijama, zdravlju i prehrani. Psihologija tu vidi prostor za puno istraživanja i pitanja, a u nastavku pročitajte na koja pitanja već znamo odgovoriti.

Gdje nastaje jedan obični fake news i kako se širi?

Rasadnik sadržaja za fake vijesti obično su satirične web-stranice i portali. Taj nevjerojatni sadržaj – jer je satira! – druge stranice začine senzacionalističkim naslovima čak i kada je daljnji tekst prilično banalan. Kao kada u sezoni kiselih krastavaca, tabloidi paparazzo fotkom i naslovom velikog fonta prikažu nečiji posjet frizeru kao veliku intrigu. Dalje je stvar u novcu. Stranice prihode temelje na broju posjetitelja jer im on namami oglašivače koji će skupo platiti kako bi svoje ideje ili proizvode približili velikom broju korisnika. Kada posjetimo web-stranicu ili web-shop, i usput omogućimo kolačiće (eng. cookies) – male datoteke koje se spremaju u našim web-preglednicima – omogućili smo web-stranici i pregledniku da upamti gdje smo bili, što klikali i što kupili. Oglašivači pomoću ovih podataka mogu kreirati profil tipičnih posjetitelja i vidjeti koji su oglasi koji bi se mogli svidjeti nama ili ljudima poput nas i onda nam takve sadržaje i artikle preporučuju te ih gledamo/čitamo/kupujemo još dalje i više.

Stvar je jednostavna, ono što vidimo kao preporuku je zapravo eho; odjek naših prethodnih traženja koja algoritam pretrage koristi i posredno potvrđuje naša mišljenja, stavove, ukuse i praznovjerja. Ono što nije sasvim jednostavno je razlučiti koje su stranice objavljuju lažne vijesti jer njihovi nazivi i domene često zvuče u redu (evo popisa preko 300 fake news stranica koji je Politfact.com sastavio 2017. godine). Nažalost, najčešći način korekcije vijesti – demantiji koji razotkrivaju laž – mogu imati suprotan učinak. Već samo ponavljanje lažne vijesti, čak i kada se eksplicira da je ona netočna, može dovesti do njenog daljnjeg širenja, većeg prihvaćanja i slabije osude širenja (Schwarz, Newman i Leach, 2016). Odvjetničke serije, u kojima sudac zamoli porotu da ne uzme u obzir neko svjedočenje ili informaciju, možda najbolje ilustriraju ovaj problem jer – može li porota to doista učiniti?

Zašto ljudi vjeruju lažnim vijestima?

Nekoliko je znanstvenih objašnjenja zašto nas fake news može uspješno obmanuti, a sva se bave time kako razmišljamo. U lažne vijesti povjerujemo zbog: 1) pristranosti vjerovanja – sklonosti da se složimo s onim što je u skladu s našim vjerovanjem ili ideologijom, 2) kognitivne lijenosti – nesklonosti za razmišljanjem i analiziranjem onog što smo čuli i pročitali, 3) osjećaja – usmjerenih na sebe i na druge.

Pristranost vjerovanja. Naše razmišljanje i zaključivanje pristrani su prema informacijama sukladnim našim vjerovanjima. Uvjerenje nam, da ni ne primijetimo, otme sposobnost rezoniranja. Drugim riječima, kada čujemo neku vijest, skloni smo ju prihvatiti ukoliko se slaže s onim što inače znamo i u što inače vjerujemo; zato ćemo prije prihvatiti kao točnu neku neobičnost ili čak neistinu koju čujemo od ljudi ili organizacija kojima smo i inače skloni.

Kognitivna lijenost. Osobe sklonije razmišljanju obično bolje prepoznaju lažne vijesti (Ross, Rand i Pennycook, 2019). Ukoliko nismo angažirani oko neke teme, prihvatit ćemo to što nam serviraju skoro automatski, brzo i bez puno napora. Počastimo li se s malo vremena za razmisliti, postajemo bolji prepoznavatelji fake vijesti. Kako se to može učiniti? Na primjer, onemogućavanjem brzog pregleda vijesti (tzv. scrollanja) ili neobavljanjem drugih stvari istovremeno s čitanjem vijesti. Naš je kognitivni sustav uglavnom prenapregnut, kako ogromnom količinom istovremenih informacija, tako i zahtjevima za brzim akcijama. Oslobodimo li neke od inače prebukiranih kapaciteta, kako bi razmislili o vijestima, bit ćemo manje skloni nasjesti na one lažne jer ćemo ih bolje i brže prepoznati.

Emocije. Razmišljanje vođeno osjećajima češće dovodi do vjerovanja lažnim vijestima. Dezinformacije su često emocionalno pobuđujuće, provokativne, prije prigrabe našu ograničenu pažnju, odnosno zarade klikove i tako web-stranici osiguravaju veći prihod. Idealan razlog da ih se učini još senzacionalnijima i šokantnijima. Povrh svega, ljudi su društvena bića, a prihvaćanje lažnih vijesti može dovesti do socijalnog potkrepljenja – osjećaja pripadnosti i prihvaćanja od strane osoba i društva u kojem se krećemo.

Kako pobijediti lažne vijesti?

Kada nije siguran u odgovor, natjecatelj u kvizu „Tko želi biti milijunaš?“ ima tri jokera: pitaj publiku, pola-pola i zovi (prijatelja koji zna). Evo, kako bi oni mogli pomoći u prepoznavanju lažnih vijesti:

„Pitaj publiku“ bi bila odlična opcija. Nedavno istraživanje potvrdilo je tzv. crowdsourcing, odnosno postavljanje pitanja o točnosti vijesti velikom broju ljudi, kao učinkovit način zaustavljanja lažnih vijesti jer je velika i raznolika skupina ljudi manje osjetljiva na vjerovanja od svakog pojedinca (Pennycook i Rand, 2019).
„Pola-pola“ je dobra praksa kada je pred nama vijest koja se nekako baš uklapa u naš sustav vjerovanja. Tada bi bilo najbolje, a i pošteno, istražiti onih nepoznatih pola. Saznati: Tko je ovo napisao/poslao? Za koga? Tko ima koristi ili kome bi ova vijest mogla naštetiti? Jesu li neke važne informacije izostavljene? Je li izvor vjerodostojan (što kažu glavne medijske kuće)?
„Zovi“ razum, a ne osjećaje! Treba si dati vremena razmisliti o vijesti koju čujemo: zastati i provjeriti izvor Ukoliko ga ne možemo pronaći, najpametnije je vijest zaboraviti. Vijesti koje nas emocionalno uzbude ili uznemire, treba posebno pauzirati i dodatno razmisliti zašto bi ju željeli proslijediti drugima. Prosljeđivanjem takve vijesti postajemo suodgovorni za dezinformiranje drugih, često nama najvažnijih ljudi.

Moguć je i proaktivni pristup; budući da vježba čini majstora, uvježbati se u prepoznavanju lažnih vijesti možemo i kroz različite igre koje senzibiliziraju na otkrivanje lažnih vijesti (npr. Factitious) ili pomažu u razumijevanju načina na koji se one šire (npr. Bad News, Fake it to Make it).

Ima li još nešto?

Da. Bilo bi jednostavno baciti lopticu odgovornosti za širenje obmana na konzumenta vijesti, njegov (ne)razum i pretjerane osjećaje. No, konzumente vijesti, nas, treba osnaživati u prepoznavanju lažnih vijesti, bolje medijski opismeniti i osvješćivati činjenicu da nas neki ljudi zaista žele obmanuti. Dok takvi postupci ne krenu u javnu proceduru ono što sami možemo učiniti u pandemiji lažnih informacija je posuditi rješenja stručnjaka iz područja virusnih pandemija – distancirati se od izvora informacija te oprati od njih ruke ukoliko dođu do nas.

Literatura:

Nyhan. B., & Reifler, J. (2010). When Corrections Fail: The Persistence of Political Misperceptions, Political Behavior, 32, 303-330.

Pennycook, G. i Rand, D.G. (2019). Fighting misinformation on social media using crowdsourced judgments of news source quality, Proceedings of the National Academy of Science, 116, 2521-2526.

Silverman, C., i Singer-Vine, J. (2016). Most Americans who see fake news believe it, new survey says. BuzzFeed News. https://www.buzzfeednews.com/article/craigsilverman/fake-news-survey

Schwarz, N., Newman, E. J., i Leach, W.D. (2016). Making The Truth Stick and The Myths Fade: Lessons from Cognitive Psychology, Behavioral Science & Policy, 2, 85-95.