ZA ZPD PISALA MARINA MILKOVIĆ
Ovih dana mnogo se osvrćemo na proteklih godinu dana – godina dana od prvog lockdown-a, godina dana od potresa u Zagrebu. Ako usporedimo svoje ponašanje i doživljaje vezano za pandemiju virusa COVID-19 prije godinu dana i sada, vjerojatno uočavamo neke promjene. Prošlo proljeće ostajalo se doma, vježbalo se online, pljeskalo se medicinskom osoblju u 7 navečer, u 2 popodne se gledala press konferencija stožera, svaki dan smo revno pratili sve brojke, stavljali oznake „ostani doma“ na društvene mreže, odlazak na kavu bio je znanstvena fantastika, sramežljivo se družilo u parkovima na klupama bar dva metra udaljenima, potrepštine su se starijim susjedima ostavljale pred vratima, živjelo se dva po dva „ključna“ tjedna… I sve se to nekako guralo. Sada sve više čujemo oko sebe riječi „dosta mi je“. Iako dugo nismo izlazili u klubova, sad nam se baš pleše u zadimljenom klubu uz tuđa oznojena tijela. Putuje nam se. Više nam se ne prate brojke. Kad na vijestima bude nešto o pandemiji, prebacimo program. Pije nam se kava bez da gledamo koliko je udaljen drugi stol. Grli nam se. Rukuje nam se, ne da nam se više iznova uz kiseli smiješak konstatirati „Ah, da, ne rukujemo se.“ i nervozno mahati u znak pozdrava. Zasićeni smo epidemiološkim mjerama, brojevima, strepnjama.
I mi psihologinje i psiholozi prvih smo mjeseci marljivo dijelili svoja znanja. Pisalo se i govorilo o krizama, o panici, o anksioznosti, o psihološkoj otpornosti, o optimizmu… Međutim, mogu barem konstatirati za sebe da sve manje znam što reći ljudima. Većina nas tijekom životnog i radnog vijeka nije susrela baš ovakve krize. Događa se i nama nešto novo i drugačije, neko popularno zvano „novo normalno“.
Pandemijski zamor
Motivirana ovim razmišljanjima krenula sam proučavati što se o tome ipak priča, istražuje i zna. Srećom, znanost je ipak jedna od rijetkih stvari koja do sada nije iznevjerila i pokazalo se da ovo što nam se sada događa ipak već ima ime i zove se „pandemijski zamor“ (eng. pandemic fatigue). Ovaj fenomen Svjetska zdravstvena organizacija (2020) definira kao očekivani i prirodan odgovor na dugotrajnu krizu i s njom povezane neugodnosti i poteškoće koji istovremeno predstavlja ozbiljnu prijetnju naporima da se suzbije širenje virusa COVID-19. Podrazumijeva opadanje motivacije da se slijede preporučene epidemiološke mjere koje se javlja postepeno i pod utjecajem niza emocija, iskustava i percepcija te ovisi o kulturalnim, društvenim, strukturalnim i zakonskim okolnostima. Očituje se kroz sve veći broj osoba koje ne slijede dovoljno preporuke i ograničenja, manje se trude biti informirane te podcjenjuju rizike povezane s virusom COVID-19. Kapacitet za prilagodbu na nove okolnosti koji je postojao na početku sada je iscrpljen i potrebne su nove strategije motiviranja za odgovorno ponašanje. Čimbenici koji doprinose opadanju motivacije su smanjeni doživljaj prijetnje zbog navikavanja na postojanje virusa, povećani doživljaj gubitaka koji proizlazi iz odgovora na pandemiju zbog dugoročnih osobnih, socijalnih i ekonomskih posljedica, promjena percepcije omjera rizika i troškova uslijed većih gubitaka i navikavanje na pandemiju općenito.
Iako sada imamo i cjepiva te općenito više znamo o virusu COVID-19, usporavanje njegovog širenja i dalje najviše ovisi o dobroj volji i motiviranosti samog stanovništva da se pridržava preporučenih mjera poput fizičke distance, nošenja maski, izbjegavanja većih okupljanja, dezinficiranja ruku i slično.
Nedavno provedeno istraživanje na reprezentativnim uzorcima u Njemačkoj i Danskoj, pokazalo je da je pandemijskih zamor prisutniji s protokom vremena, da su mu manje sklone starije osobe, osobe koje su više izložene riziku, više su zabrinute, uplašene, imaju manji doživljaj kontrole nad širenjem virusa (Lilleholt i sur., 2021). S druge strane, pandemijskom zamoru su sklonije mlađe osobe koje su zabrinutije oko posljedica pandemije, na primjer oko ekonomske krize. U drugom dijelu ovog istraživanja proveden je online eksperiment s 1584 sudionika_ca iz Sjedinjenih Američkih Država. U istraživanju se manipuliralo s tri eksperimentalna uvjeta: niski/visoki pandemijski zamor i kontrolna skupina. Jedna skupina trebala je napisati nekoliko rečenica o tome što ih je u posljednja dva tjedna motiviralo da se pridržavaju epidemioloških mjera i informiraju se o pandemiji za što se očekivalo da će rezultirati nižim pandemijskim zamorom u toj skupini, druga je trebala napisati nekoliko rečenica o tome što ih je demotiviralo, a kontrolna skupina trebala je samo napisati nekoliko rečenica o tome što im se značajno dogodilo u posljednja dva tjedna. Nakon toga, svaka skupina je ispunila Skalu pademijskog zamora. Rezultati su pokazali da je skupina koja je trebala pisati o tome što ih je demotiviralo da slijede mjere i informiraju se o pandemiji uistinu pokazala značajno veću razinu pandemijskog zamora u odnosu na ostale i značajno manju namjeru da slijede zaštitne mjere i informiraju se o pandemiji u narednom razdoblju.
Što do sada znamo?
Odrednice pandemijskog zamora zapravo potvrđuju do sada poznate psihologijske koncepte. Na primjer, činjenica da većina ljudi sada virus doživljava manje prijetećim u odnosu na prije godinu dana tipični je primjer sistemske desenzitizacije odnosno bihevioralne tehnike prevladavanja strahova i anksioznosti u kojoj se osoba postepeno izlaže različitim podražajima onoliko koliko je potrebno da intenzitet neugodne emocije postane prihvatljiv (Rachman, 1967). Na primjer, ako se bojimo pauka postepeno ćemo se izlagati tom podražaju u različitim oblicima, na primjer prvo fotografijama, videima, pa pauku na udaljenosti dok ne dođemo do toga da možemo recimo držati pauka na ruci. Dakle, ako smo dovoljno dugo izloženi nekom podražaju ili situaciji, strah i/ili anksioznost će opadati. Iako koristan za prevladavanje strahova i anksioznosti općenito, ovaj princip nam otežava zadržavanje motivacije za pridržavanje zaštitnih mjera u situaciji pandemije jer se jednostavno s vremenom navikavamo na ovu situaciju i manje je doživljavamo kao prijetnju. Osim navikavanja, ranije je spomenuto da pandemijski zamor određuje i povećani doživljaj gubitaka koji proizlazi iz odgovora na pandemiju zbog čega se mijenja naša percepcija omjera gubitka i dobiti od slijeđenja zdravstvenih preporuka. Prvih mjeseci pandemije usmjeravali smo se na smanjivanje broja slučajeva i usporavanje širenja virusa kao direktne posljedice našeg odgovornog ponašanja. Istovremeno, s protokom vremena doživljavamo i sve više gubitaka uslijed istog tog odgovornog ponašanja. Općenito, negativni događaji imaju na nas snažniji utjecaj od pozitivnih, negativno doživljavamo intenzivnije od pozitivnog (Baumeister i sur., 2001). Na primjer, u odnosima smo više pogođeni razdobljima sukoba, nego razdobljima skladnog funkcioniranja. Sniženo raspoloženje i neugodne emocije imaju na nas jači učinak i zahtijevaju veći napor da ih reguliramo od vedrog raspoloženja i ugodnih emocija. Lakše razvijamo negativne stereotipe o drugima i teže ih mijenjamo u odnosu na pozitivne stereotipe. Negativna povratna informacija će više okupirati našu pažnju od pozitivne. Jednako tako, sada gubitci zbog dugog trajanja pandemije i naših osobnih, ali i društvenih gubitaka, više zaokupljaju našu pažnju od svega pozitivnog što nam je proteklo razdoblje donijelo.
Suočavanje s pandemijskim zamorom
Svjetska zdravstvena organizacija (2020) preporučuje i ključne principe, strategije i akcije za nošenje s pandemijskim zamorom na razini država. Na primjer, četiri osnovne strategije koje se preporučuju vladajućima su:
- Razumjeti ljude – prikupljati i koristiti podatke o učinkovitim politikama, intervencijama i načinima komunikacije;
- Uključiti ljude kao dio rješenja – naći način kako uključiti pojedince i zajednice u nošenje s pandemijom na svim razinama
- Omogućiti ljudima da nastave sa životom uz reduciranje rizika – prilagođavati restrikcije stvarnom stanju i ovisno o omjeru njihove učinkovitosti i uloga;
- Priznati da je ljudima teško – govoriti o utjecaju koji pandemija ima na njihove živote.
Kao glavni principi u nošenju s pandemijom na državnim razinama su transparentnost, konzistentnost, predvidljivost u nepredvidljivim okolnostima, težnja najvišim standardima poštenja i pravednosti u određivanju preporuka i restrikcija te koordiniranost kako bi se izbjegle dvostruke poruke. Dakle, više nije dovoljno ponavljati ljudima da ostanu doma, isticati podatke o broju novozaraženih, upozoravati i pozivati na odgovornost. Od strane osoba na odgovornim i vladajućim pozicijama potrebno je pokazati razumijevanje i priznati da se nalazimo u teškoj situaciji, usmjeriti i oblikovati važne poruke tako da dotiču one skupine kod kojih je rizik javljanja pandemijskog zamora veći, pažljivo birati epidemiološke mjere ovisno o omjeru njihove učinkovitosti i posljedica te omogućiti sudjelovanje šire zajednice u donošenju odluka. U istom priručniku Svjetska zdravstvena organizacija (2020) donosi i primjere dobre prakse iz različitih država. Na primjer, u Ukrajini su temeljem rezultata istraživanja da su muškarci nižeg obrazovanja najviše skloni umanjivati rizik zaraze i kršiti mjere, organizirane fokus grupe kako bi se oblikovale poruke i promotivni materijali upravo za tu skupinu. U Danskoj je osmišljena kampanja za mlade kroz koju ih se pozivalo da šalju svoje ideje kako se mogu družiti i istovremeno štititi sebe i druge. U Izraelu je pokrenuto lokalno kino na jezeru gdje su ljudi mogli iznajmiti čamce i gledati film uz pridržavanje fizičke distance. Norveški ministar zdravstva je održao govor u kojem zahvaljuje mladima na odgovornom ponašanju i doprinosu suzbijanju pandemije te odaje priznanje teškoćama i gubitcima s kojima se nose.
Što možemo učiniti za sebe?
Osim na razini zajednice, dugotrajna kriza i pandemijski zamor zahtijevaju i određene prilagodbe u tome kako se mi nosimo sa situacijom. Za početak, važno je normalizirati sve što nam se trenutno događa i razumjeti da je „E, sad mi je stvarno dosta!“ iz naslova očekivano u ovim okolnostima. Zatim, dobro je sjetiti se da sve propušteno i sve što ne možemo trenutno više zaokuplja našu pažnju te se nastojati aktivno sjetiti onoga što smo naučili iz proteklog razdoblja te priznati sami sebi da smo svojim odgovornim ponašanjem učinili mnogo dobroga i za sebe i za druge. Također, sada znamo da ne možemo znati koliko će sve skupa trajati, jesmo li prošli zadnji lockdown ili nismo, kako će se mjere mijenjati i da možemo samo prihvatiti neizvjesnost, uz razumijevanje prema sebi i drugima da je ona teška. Znamo i da to što smo se naviknuli na postojanje pandemije ne znači da je virus manje opasan niti manje zarazan te da njegovo širenje i dalje najviše ovisi upravo o nama samima. Ono što nam preostaje, je razmisliti kako možemo nastaviti sa svojim životom i istovremeno nastaviti s odgovornim ponašanjem. Možda ne možemo plesati u klubu, ali možemo planirati odgovorno druženje na otvorenom. Možda nam je otežano putovati izvan zemlje, ali možemo planirati izlete unutar zemlje. Na kraju, korisno je znati da su ljudski kapaciteti za prilagodbu na nove situacije i okolnosti zapravo vrlo rastezljivi. Da nas se prije godinu i pol pitalo bismo li izdržali godinu dana pandemije, upitno je kakav bi bio odgovor, ali izdržali smo i možemo si čestitati na tome i zamišljati kako ćemo jednom o svemu ovome pričati budućim generacijama.
Literatura:
Baumeister, R. F., Bratslavsky, E., Finkenauer, C., i Vohs, K. D. (2001). Bad is stronger than good. Review of General Psychology, 5(4), 323–370. DOI:10.1037/1089-2680.5.4.323
Lilleholt, L., Zettler, I., Betsch, C. i Böhm, R. (2021). Pandemic Fatigue: Measurement, Correlates, and Consequences. DOI: 10.31234/osf.io/2xvbr. U postupku objavljivanja. Dostupno na: https://www.researchgate.net/publication/347438985_Pandemic_Fatigue_Measurement_Correlates_and_Consequences.
Rachman, S. (1967). Systematic desensitization. Psychological Bulletin, 67(2), 93–103. DOI:10.1037/h0024212
Svjetska zdravstvena organizacija. (2020). Pandemic fatigue – reinvigorating the public to prevent COVID-19. Policy framework for supporting pandemic prevention and management. Copenhagen: WHO Regional Office for Europe.