ZA ZPD PISALE MARINA ŠTAMBUK, MARINA MARTINČEVIĆ I INES REZO BAGARIĆ
Lagale bismo kad bismo naslov okitile klasičnim klikbejtom – „jedna je stvar ključna“. To bi moguće povećalo vjerojatnost da otvorite članak, što želimo, a opet taj trik nije u skladu s našim vrijednostima. I što sad? A stvarno želimo da pročitate članak. Hmmm… nije lako tim novinarima, urednicima i vlasnicima medija u borbi za preglede, čitanost, posjećenost, klikove. Onima koji još uvijek čitaju, uz rizik da ćete nas napustiti, usuđujemo se reći – ok, nije samo jedna, nekoliko je ključnih točaka, a prva od njih je sljedeća – osjetljiviji smo na prijetnju gubitkom nego na mogućnost dobitka (Kahneman i Tversky, 1979, 1984). I zato nesreće na ulicama privlače poglede, a izvještavanje o krizama medijima donosi klikove. U jednostavnosti te zakonitosti o ljudskom ponašanju lako se izgubimo – mi koji primamo poruke, ali i oni koji izvještavaju. Mediji često skliznu u prikupljanje klikova prenošenjem eksplicitnih detalja i produbljivanjem neizvjesnosti nagađanjima raznoraznih „stručnjaka“. Pod pritiskom natjecanja za klikove obveza prenošenja istinite, uravnotežene i provjerene informacije te poštovanja prema žrtvama i drugim pogođenim osobama u vidu zaštite čovjekove intime od neopravdanog ili senzacionalističkog otkrivanja u javnosti (Kodeks časti hrvatskih novinara, 2009) padne u drugi plan. Pa onda u treći, četvrti, peti i tako dalje, sve dok se u potpunosti ne izgubi na horizontu. Opća publika, ionako nesigurna u vremenima krize, ostaje s produbljenim osjećajem ugroženosti zasuta informacijama, slikama, mračnim predviđanjima i nagađanjima, a žrtve i svjedoci nerijetko retraumatizirani brutalnošću, intenzitetom i ponavljanjem uznemirujućih sadržaja. Koliko god ove rečenice djelovale dramatično, zaista, nisu predimenzionirane (više i detaljnije o tome pišemo u nastavku teksta).
Ne zovemo bez razloga medije četvrtom silom, uz to što je njihova zadaća izvještavati o stvarnosti, oni tu stvarnost u velikoj mjeri i formiraju (Silverstone, 1999, prema Krajina, 2009). U mirnoj svakodnevnici to je itekako velika moć, a u kriznim situacijama moć raste, što bi se reklo jezikom COVID-19 kriznih stožera – geometrijskom progresijom. Istraživanja pokazuju da čak i oni nezainteresirani za praćenje vijesti, u vremenima krize češće prate medije (više o toj temi možete pročitati u našem tekstu). Također, omjer pozitivnih i negativnih vijesti i način izvještavanja imaju značajne posljedice, kako na mentalno zdravlje svih izloženih tako i na stavove, buduća ponašanja i atmosferu u zajednici. I tu je važno podcrtati još jednu u nizu ključnih stvari. Veća moć = veća odgovornost, as simple as that. U vremenima krize mediji imaju veću publiku koja traži više informacija, dakle njihova moć raste, a time i odgovornost za posljedice načina izvještavanja. Tu odgovornost uz same novinare, koji nam obično prvi padaju na pamet, dijele i urednici koji imaju odgovornost za izbor i kompletan izričaj teksta te vlasnici medija koji imaju odgovornost za sve vezano uz taj medij (Pregrad, 2009).
Kako kriza ne bi ostala visjeti u zraku kao neki svakodnevni pojam, kada govorimo o krizi govorimo o situaciji koja prati težak događaj koji je iznenadan (i/ili rijedak), snažno uznemirujući i stresan većini ljudi. Događaji koji izazivaju krize obično sadrže prijetnju gubitkom ili doživljeni gubitak osoba, stvari ili vrijednosti važnih za pojedinca ili zajednicu. Ono što je istaknuta karakteristika krizne situacije jest da nošenje s njom premašuje kapacitete pojedinca ili zajednice, pa može voditi do promjena u temeljnom svjetonazoru i sustavu vrijednosti, osjećaja bespomoćnosti, nesigurnosti i pesimističnih očekivanja (Arambašić, 2000; Starc, 2009). U vrijeme pojave takvih događaja ljudi pokušavaju naći način da se umire, a jedna od često korištenih metoda je traženje informacija u medijima. Zbog toga je važno razumjeti stanje u kojemu se pojedinci u kriznim situacijama nalaze, ali i utjecaj medija na promjenu tog stanja.
Što nam kažu istraživanja?
Istraživanja su pokazala da u kriznim situacijama emitiranje pozitivnih poruka u medijima može biti zaštitni faktor u razvoju depresije i suicidalnih misli koje se mogu javiti kod osoba pogođenih krizom. Širenjem točnih i službenih informacija, ali i davanjem jasnih naputaka kako se ponašati u vrijeme krize (npr. što činiti u slučaju potresa), može se smanjiti anksioznost koja se širi općom populacijom (Lau i sur., 2010). Također, mediji mogu dovesti do pogoršanja mentalnog zdravlja. Ponavljano izlaganje neugodnom sadržaju, odnosno stalno prikazivanje traumatskog događaja u medijima može usporiti prirodan proces oporavka i dovesti do dugotrajnijeg stresa (Holman i sur., 2014).
Novinari, koji se često nalaze pod pritiskom da budu prvi u prijenosu izvanrednih vijesti, svojim prisustvom i ponekad nasrtljivim ponašanjem, kao što je guranje kamera i mikrofona u lice, potvrđuju osjećaj žrtava da se nešto strašno i opasno događa, što dodatno pojačava anksioznost i strah. Bezobzirnost novinara prema žrtvama često rezultira velikim brojem slika uplakanih i uznemirenih ljudi u medijima, što uz dodatne slike uznemirujućeg događaja otežava emocionalno umirivanje žrtava, ali i drugih gledatelja. Ponavljano gledanje uznemiravajućeg događaja u medijima, kao što je između ostalog bio HRT-ov spot za pjesmu „Dajem ti srce“ Doris Dragović, u kojem su prikazivane razrušene kuće i uplakani ljudi, predstavlja ponovno proživljavanje traume. Ljudi su svakodnevno i više puta dnevno bili podsjećani na razornost potresa te poticani na ponovno proživljavanje događaja. Usmjerenost na prošla negativna iskustva u prvim danima nakon traume može izazvati intenzivno utiskivanje straha u pamćenje i dovesti do akutnih, ali i kroničnih simptoma posttraumatskog stresnog poremećaja (Holman i sur., 2014).
Uz to, stalno gledanje uznemirujućih događaja izaziva kod ljudi ponavljanu procjenu opasnosti, stoga ne čudi što se mnogi ljudi i danas uznemire čitajući sadržaj o blagim potresima, a o kojima se nekad nije izvještavalo, uslijed čega procjenjuju da je opasnost za život veća nego što realno jest. Takav osjećaj straha nema posljedice samo na naše psihološko zdravlje – ponavljan osjećaj straha i brige aktivira naš autonomni živčani sustav, što dovodi do većeg broja kardiovaskularnih problema, slabijeg rada imunološkog sustava i svakodnevnog funkcioniranja (Holman i sur., 2014). Iako su osobe koje su direktno izložene traumi najpogođenije, mnogobrojna istraživanja su pokazala da opažanje traumatskog događaja u vijestima dovodi do pogoršanja mentalnog zdravlja opće populacije, odnosno tzv. traume na daljinu (Lau i sur., 2006). Svjedočili smo tome kroz velik broj uznemirenih ljudi koji nisu bili direktno pogođeni potresom, no učestalost i način izvještavanja o događajima dovela je do osjećaja nesigurnosti i zabrinutosti.
Osim što mediji utječu na naše osjećaje, oni imaju velik utjecaj i na opći stav pojedinca o događaju. Iako bi uloga medija trebala biti prenošenje objektivnih i provjerenih informacija, u sve dinamičnijem svijetu novinarstva mediji ponekad iznose priče na temelju neprovjerenih izvora. Nedavno smo svjedočili priči o velikom broju liječnika koji se ne žele cijepiti protiv koronavirusa. Priča je izazvala burnu reakciju u Hrvatskoj, što je dovelo do većeg interesa medija za tu temu. Pokazalo se da informacije nisu bile potpuno točne, već su išle u prilog potvrđivanja perspektive ljudi koji se protive cijepljenju. U širenju neprovjerenih i lažnih vijesti važnu ulogu imaju društvene mreže koje su postale jedan od glavnih kanala informiranja. Iako ih percipiramo kao vjerodostojan izvor informacija, za razliku od klasičnih medija, kao što su novine ili televizija, društvene mreže se primarno koriste za stvaranje i dijeljenje informacija koje sadrže osobnu interpretaciju, stoga nisu objektivan izvor informiranja (Wang i sur., 2019). Ipak, takvim smo informacijama sve više izloženi, a veća izloženost njima čini ih u očima čitatelja uvjerljivijima i pouzdanima.
Tko o čemu, mi o odgovornosti
Iako se izlažemo riziku da se ponavljamo, i u ovom tekstu ćemo kraj posvetiti osobnoj odgovornosti – kako medija, tako i pojedinca, u temi izvještavanja u kriznim situacijama. Priča o odgovornosti u mnogim temama pa tako i ovoj može imati prizvuk dva ekstrema – ili mi reci točno kako jest ili makni ovu temu od mene. Odgovornost umjesto toga zahtijeva promišljanje, poslagivanje, varenje i vježbanje življenja osobne odgovornosti. Da ponovimo, „osobna odgovornost je odgovornost koju imamo prema vlastitom životu – prema tjelesnom, psihičkom, mentalnom i duhovnom zdravlju i razvoju“ (Juul, 2011, str. 130). Nikako nije ideja da cijelu priču koju smo do sada ispričale o važnosti odgovornog i posljedicama neodgovornog izvještavanja medija uvijek pa i u kriznim situacijama završimo s prebacivanjem odgovornosti isključivo na čitatelje. Umjesto toga želimo podcrtati da mi, čitatelji, nismo bespomoćni i imamo svoju odgovornost za to što, kako i kada čitamo. Nama, a vjerujemo da ni vama nije strano, dogodi se da zapadnemo u ekstrem „čitam sve i stalno“ u kojem ćemo pustiti naše teške (i prirodne i očekivane) osjećaje preplavljenosti, bespomoćnosti i straha da nesvjesno upravljaju nama i klikati na svaki naslov o svakom novom soju koronavirusa. Iz tog ekstrema onda lako odšetamo u ekstrem „ne otvaram portale i ne palim televiziju (osim Netflixa)“ u kojem ćemo se odsjeći od svojih teških (i prirodnih i očekivanih) emocija i potisnuti ih nekim laganim i bezazlenim sadržajem. Oba ekstrema dovode do trenutnog osjećaja umirenja i otpuštanja, no dugoročno ne dovode do osjećaja zadovoljstva.
Kako onda tražiti sredinu umjesto ekstrema, biti dio svijeta i informacija svog vremena, a ne naškoditi sebi i svom mentalnom i fizičkom zdravlju?
Prije nego zapnem u beskonačnom vrtlogu iščitavanja članaka vezanih za pandemiju ili iskustvo potresa, mogu stati i porazgovarati sa sobom. Što me zanima, što me ne zanima o ovoj temi? Od koga to želim čitati i saznati više, od koga ne želim? Koliko vremena dnevno želim i mogu utrošiti na to? Koje su moje emocionalne reakcije na tu temu? Na neka, ili sva ova pitanja, neću odmah znati odgovor. I to je u redu. Onda mogu isprobati i vidjeti što mi odgovara, a što mi ne odgovara, saznati nove informacije o sebi pa onda mogu i revidirati dogovore sa samom sobom. Tako činim za sebe više stvari odjednom: dolazim u kontakt sa sobom oko neke teme, što već samo po sebi može imati blagotvoran učinak za osjećaj sebe i odnos prema sebi, odgovaranjem na svoja pitanja proširujem svoju svjesnost o svom odnosu prema nekoj temi, vraćam sebi osjećaj kontrole i izbora što, kada i koliko čitam, a time i osjećaj vlastite slobode. I to nikako ne znači da više nikada neću otići u gore spomenute ekstreme preplavljivanja medijima i disocijacije od njih jer preuzimanje osobne odgovornosti nažalost ili nasreću nije stvar jedne jednokratne odluke, nego vježbe. Vježbanje osobne odgovornosti nije uvijek ni lagano ni ugodno jer je, za razliku od trenutnog daj-sve-odmah-svijeta, sporo i traži našu pažnju i trud. U konačnici, ipak me dovodi do svjesnijeg i slobodnijeg života i omogućuje da sudjelujem u svijetu na način koji sama krojim. I to bi bila još jedna ključna stvar za kraj.
Literatura:
Arambašić, L. (ur.) (2000). Psihološke krizne intervencije. Zagreb: Društvo za psihološku pomoć.
Holman, E. A., Garfin, D. R., & Silver, R. C. (2014). Media’s role in broadcasting acute stress following the Boston Marathon bombings. Proceedings of the National Academy of Sciences of the United States of America, 111(1), 93-98. https://doi.org/10.1073/pnas.1316265110
Juul, J. (2006). Vaše kompetentno dijete. Zagreb: Naklada Pelago.
Kahneman, D., & Tversky, A. (1979). Prospect theory: An analysis of decision under risk. Econometrica, 47, 263-291. https://doi.org/10.2307/1914185
Kahneman, D, & Tversky, A. (1984). Choices, values, and frames. American Psychologist, 39, 341-35. https://doi.org/10.1037/0003-066X.39.4.341
Kodeks časti hrvatskih novinara (2009). Hrvatsko novinarsko društvo, https://www.hnd.hr/dokumenti
Krajina, Z (2009). Kolektivni voajerizam. U: Dž. Hadžiselimović, M. Plavšić, J. Pregrad i V. Rusijan Ljuština (ur.), Psihologija – mediji – etika: iskustva i promišljanja za bolju suradnju, str. 154.-167. Pula, Jastrebarsko: Društvo psihologa Istre, Naklada Slap.
Lau, J. T., Lau, M., Kim, J. H., & Tsui, H. Y. (2006). Impacts of media coverage on the community stress level in Hong Kong after the tsunami on 26 December 2004. Journal of epidemiology and community health, 60(8), 675–682. https://doi.org/10.1136/jech.2005.041897
Lau, J. T., Yu, X., Zhang, J., Mak, W. W., Choi, K. C., Lui, W. W., Zhang, J., & Chan, E. Y. (2010). Psychological distress among adolescents in Chengdu, Sichuan at 1 month after the 2008 Sichuan earthquake. Journal of urban health : bulletin of the New York Academy of Medicine, 87(3), 504–523. https://doi.org/10.1007/s11524-010-9447-3
Pregrad, J. (2009). Tko je za što odgovoran? Raspodjela odgovornosti za objavljeno i učinak objavljenog. U: Dž. Hadžiselimović, M. Plavšić, J. Pregrad i V. Rusijan Ljuština (ur.), Psihologija – mediji – etika: iskustva i promišljanja za bolju suradnju, str. 154.-167. Pula, Jastrebarsko: Društvo psihologa Istre, Naklada Slap.
Starc, B. (2009). Mediji i psihološke krizne intervencije. U: Dž. Hadžiselimović, M. Plavšić, J. Pregrad i V. Rusijan Ljuština (ur.), Psihologija – mediji – etika: iskustva i promišljanja za bolju suradnju, str. 154.-167. Pula, Jastrebarsko: Društvo psihologa Istre, Naklada Slap.
Wang, Y., McKee, M., Torbica, A., & Stuckler, D. (2019). Systematic Literature Review on the Spread of Health-related Misinformation on Social Media. Social science & medicine (1982), 240, 112552. https://doi.org/10.1016/j.socscimed.2019.112552