ZA ZPD PISALA ANDREA GERČAR
Kada se dvije ili više strana nalazi u sukobu, često ćemo čuti savjete poput: „morate razgovarati“, „komunikacija je najvažnija“, „ispričajte se jedno drugom“ i slično. O komunikaciji se u pravilu govori i razmišlja kao o univerzalno dobrom alatu koji će izgladiti sukobe i poboljšati odnose. Mnogo rjeđe ćemo čuti da postoji dobra i loša komunikacija, i da loša komunikacija ponekad može nanijeti čak više štete nego njezin izostanak.
Kakva je, na primjer, vrijednost isprike ako je osoba izgovori na takav način da se onome koji ispriku prima između redova nameće krivnja što se uopće ljuti, ako je isprika izrečena s dodatkom „ali da ti nisi tako reagirao/la, ne bih to učinio/la“, ili je formulirana u trećem licu („U ovakvim situacijama, rekao bih da čovjek ima pravo očekivati ispriku.“)?
Poznata obiteljska psihoterapeutkinja Virginia Satir (1916. – 1988.), radeći dugi niz godina s tisućama i tisućama pojedinaca i njihovim obiteljima, zaključila je: „Jednom kada ljudsko biće stigne na ovaj svijet, komunikacija je najveći pojedinačni faktor koji određuje kakve će odnose ona ili on uspostavljati s drugima“ (Edwards, B.G., 2019).
Satir je uočila određene obrasce komuniciranja koji se pojavljuju onda kada su ljudi pod stresom i kada je njihov osjećaj vlastite vrijednosti ugrožen. U takvim situacijama aktiviraju se obrambeni mehanizmi kojima pojedinac nastoji zaštititi sebe i svoje (krhko) samopouzdanje. Ono što je svim tim oblicima komunikacije zajedničko, jest da osobe ne govore otvoreno o onome što ih muči, o svojim potrebama i osjećajima, već to maskiraju određenim ulogama. Prema Satir, možemo razlikovati ukupno 4 komunikacijske uloge koje ljudi koriste kako bi izašli na kraj sa svojim strahom od odbacivanja; jedni umiruju, drugi optužuju, treći pametuju, a četvrti izbjegavaju (Subotić, 1998).
POMIRIVAČI nastoje izbjeći tuđu ljutnju udovoljavajući drugima, zaobilazeći razlike i sukobe, ispričavajući se konstantno za svoje postupke. Imaju poteškoće u postavljanju granica i rijetko ćete ih čuti da naglas kažu „ne“. Prisutan je strah od gubitka odnosa ukoliko se pojave (i iskažu) razlike. Moć pomirivača leži upravo u njegovoj ulozi žrtve, zbog čega se ljudi u blizini osoba koje primjenjuju takve komunikacijske obrasce često osjećaju krivima čak i kada im uopće nije jasno što su točno učinili ili su propustili učiniti. Društvo također često potkrepljuje ovakav obrazac ponašanja jer je socijalno poželjno sebe stavljati na drugo mjesto, dok se asertivnost zna etiketirati kao umišljenost i bahatost.
OPTUŽIVAČI nikada neće priznati pogrešku, već će ju stalno pronalaziti u drugima. Time sebe nastoje predstaviti većima, snažnijima i sigurnijima nego što doista jesu; ponašanje koje iskazuju na van značajno odudara od njihovog istinskog unutarnjeg osjećaja. Dok se pomirivači brane od povrede stapanjem s drugom osobom, čime se nastoje osigurati da ne budu napušteni, optuživači su razvili obrambeni sustav kojim odgovornost za odnos, pa i prekid, prebacuju na drugu osobu. Nije teško pretpostaviti da se optuživači najviše služe mehanizmom projekcije, pripisujući okolini one osobine koje ne mogu prihvatiti kod sebe. Ovaj obrambeni mehanizam podržan je i društvenim porukama koje se češće upućuju muškarcima: ne budi slabić, ne budi kukavica, ne daj drugima da te gaze.
PAMETNJAKOVIĆI su obično intelektualni, racionalni tipovi koji se od ranjivosti štite hladnokrvnošću, mudrovanjem i generalizacijama. Rijetko ćete ih čuti da govore o vlastitim iskustvima u prvom licu, češće će se izražavati neodređeno, općenito i u trećem licu – „svi ljudi…“, „činjenica je da…“, „svijet je…“. Rigidni su, boje se pogreške, ali za razliku od optuživača, u principu se neće za svoju obranu koristiti projekcijom, već će se pozivati na činjenice i dokaze (pri tome nije važno jesu li one doista znanstveno utemeljene, ili je to samo pametnjakovićevo mišljenje). Osobe koje koriste ovakve obrambene mehanizme obično su odgajane u obiteljima u kojima se cijenio intelekt, ali se malo ili nimalo razgovaralo o emocijama. Poruka koju su dobivali, a koju vrlo često podupire i samo društvo, jest: „slab si ako ne znaš, ako pogriješiš“, „uvijek moraš biti na vrhu“, „emocije štete rasuđivanju“ i sl.
OMETALA izbjegavaju; njihovi odgovori na pitanja su rijetko kada direktni, oni su nemirni, u pokretu, kaotični. Pričat će puno, ali rečenice će biti nepovezane, bez jasnog smisla, bez stvarnog kontakta s emocijama, čak i kada pričaju s povišenom energijom – uzbuđenje je tu samo da bi prikrilo stvarne potrebe. Osobe koje koriste ovaj obrambeni mehanizam teško podnose biti same, a i kad su same pronađu stotinu stvari koje će im odvući pažnju od njih samih. Društvo ovakav obrazac izbjegavajuće komunikacije potkrepljuje porukama kao što su: „stvari ne treba uzimati previše ozbiljno“, „život je prekratak da bismo se brinuli“, „otkači se i uživaj“.
Nije teško pretpostaviti da se zbog različitih vrsta poruka koje se upućuju ženama i muškarcima među pomirivačima i ometalima nalazi više žena, dok muškarci češće biraju uloge optuživača i pametnjakovića.
Važno je napomenuti da je ova klasifikacija, kao i svaka druga, vrlo pojednostavljena kako bi se razlike među komunikacijskim ulogama lakše razumjele. U stvarnosti su te razlike mnogo suptilnije, a osim toga ljudi u situacijama u kojima se osjećaju ranjivo u pravilu koriste kombinaciju različitih komunikacijskih obrazaca, a ne isključivo jednu.
Također, niti jedna klasifikacija nema smisla ukoliko nam ne pomaže djelovati tako da naša komunikacija i kontakt s drugima postane bolji. Što to točno znači? Ukoliko prepoznamo da netko od naših bližnjih komunicira na neautentične načine, tako da pomiruje, optužuje, pametuje ili ometa – to nam može pomoći da prepoznamo što se nalazi u pozadini, što ta osoba stvarno osjeća i želi. Na taj način, najprije, možemo napraviti jasnu distinkciju između sebe i svojih potreba i potreba te druge osobe (jer sve ove uloge stvaraju kaos kad je riječ o osobnim granicama, međusobnom razlikovanju i pravu svake osobe da ima vlastite stavove, vrijednosti, osjećaje i potrebe). Zatim, umjesto da se „uhvatimo na udicu“ i krenemo u raspravu odgovarajući sadržajno na ono što ta osoba govori, možemo poslati poruku koja se obraća stvarnim potrebama te osobe.
Npr., majci koja se po stoti put žali da nitko u obitelji ne cijeni to što ona kuha i čisti cijele dane možete reći: „Ti si meni jako važna i vrijedna i drago mi je što se brineš da imamo nešto toplo za pojesti i čistu kuću. Ali ja te nisam tražila da to radiš, to sama biraš. I važno mi je da znaš da ako danas ili sutra napraviš nešto za sebe umjesto da čistiš kuću, i dalje ćeš mi biti jednako važna i vrijedna.“
Umjesto da se s ocem koji nas optužuje za lijenost jer nismo dobili napredovanje na poslu upustimo u nadmetanje, možemo mu poručiti: „Moj uspjeh ili neuspjeh i to koliko ću energije uložiti u posao ima veze samo sa mnom. Ja tebi ne govorim kako da postupaš na svom poslu, pa isto očekujem i od tebe.“
Bratu koji se s prekidom dugogodišnje veze nosi filozofiranjem o ljubavi, patnji i životu možemo reći: „Vidim da ti je jako teško i da pokušavaš pronaći način da nađeš smisao u onome što ti se događa, ali nisam sigurna na koji način će ti ovo pomoći. Ok je biti tužan, doživio si veliki gubitak. Tu sam za tebe ako trebaš razgovarati.“
Za razliku od manipulativnih oblika komunikacije, nemanipulativna komunikacija znači otvorenu, iskrenu razmjenu misli, osjećaja i potreba između dva ljudska bića. To znači da plačemo kada smo tužni i da se smijemo kada smo veseli. To znači da naš unutarnji osjećaj odgovara vanjskoj ekspresiji.
Kada se ispričavamo, ispričavamo se za svoje ponašanje, a ne za to kakvi jesmo. Kada ukazujemo na tuđe pogreške, dajemo konstruktivnu kritiku, s prijedlozima za poboljšanje. Kada nešto objašnjavamo, činimo to da se povežemo s drugom osobom, pratimo njezin ritam i pokazujemo zanimanje za to na koji način ona shvaća ono što smo joj rekli. Kada želimo promijeniti temu jer nam je o nečemu neugodno razgovarati, kažemo to, umjesto da samo odemo iz situacije ili brzo pronađemo distrakciju.
Samo pomoću otvorene i iskrene komunikacije možemo zadovoljiti svoje temeljne psihološke potrebe; potrebu za osjećajem sigurnosti, voljenosti, potrebu za poštovanjem i samopoštovanjem. A kako bismo takvu komunikaciju ostvarili, važno je, tvrdi Satir, da sebi damo pet vrsta slobode: slobodu da vidimo i čujemo stvari kakve jesu, a ne kakve želimo da budu; slobodu da osjećamo ono što osjećamo i mislimo ono što mislimo; slobodu da kažemo što osjećamo i mislimo; slobodu da tražimo ono što trebamo; i, na kraju, slobodu da riskiramo i budemo ranjivi.
Literatura:
Edwards, B.G. (2019). Remembering Family Therapist Guru Virginia Satir. Inspirational genius or purveyor of crude and imprecise oversimplifications? https://www.psychologytoday.com/us/blog/progress-notes/201908/remembering-family-therapist-guru-virginia-satir
SubotIć, Z. (1998). Dvostruka komunikacija i komunikacijske uloge. U: Pregrad, J. (Ur.), Stres, trauma, oporavak. Zagreb: Društvo za psihološku pomoć.