ZA ZPD PISALA MARIJA STOJEVIĆ
Tijekom kopanja po literaturi i pripremanja za pisanje ovog teksta, pitanje koje mi se više puta javilo je – u kojoj mjeri me moja znanja štite u krizi u kojoj se svi nalazimo? Ne štite me od zabrinutosti, osjećaja nemira i neizvjesnosti, ljutnje od nemoći, skeniranja vlastita tijela i pojačanog opreza. Pitam se što mogu učiniti, što će biti sljedeći tjedan (ili sutra), što će se dogoditi s društvom u kojem živim tijekom i nakon ove krizne situacije, što će se dogoditi sa starijim i oboljelim ljudima koji su mi važni, kako ću se nositi s ograničenjima u slobodi i vlastitim izborima i kako ću izdržati potencijalnu bol, nemoć i usamljenost ukoliko se sama razbolim. Znanje da sam, tko god da jesam, dio zajednice koja se suočava s ovom krizom budi u meni osjećaje poniznosti, smiješne očiglednosti, ali i topline i povezanosti. Ovih dana osvještavam redovito zaboravljenu činjenicu da se u svijetu često događaju krizne situacije i da je realitet nešto u čemu živim, više nego nešto što stvaram.
Da, dok počinjem pisati ovaj tekst, ne mogu znati što će se dogoditi do trenutka kad ga završim. Kad bih baš bila iskrena, a želim biti, rekla bih da želim da mi netko kaže što da radim. Duboko u sebi, ono što najviše želim je da me netko uvjeri da će sve biti u redu. S tom sviješću, pokušat ću prikazati dio znanja koji nam psihologija nudi o kriznim situacijama, kompleksnim procesima koji se u njima odvijaju i prilikama koje nam kriza nudi.
Prije svega je važno razlikovati samu kriznu situaciju od psihološke krize kao stanja koje se javlja kao posljedica izloženosti toj situaciji. Autori Yeager i Roberts objašnjavaju da je kriza stanje psihološke neravnoteže koje se javlja kad je osoba suočena s opasnim situacijama i preprekama koje ne može razriješiti svojim dosadašnjim načinima suočavanja. Reakcije koje slijede mogu uključivati osjećaje bespomoćnosti, zbunjenosti, ljutnje, pojačanu tjeskobu te nevjericu i poricanje. Autori navode da kod psihološke krize ne govorimo o samoj situaciji, nego o percepciji i odgovoru osobe na nastalu situaciju. Naglašavaju da kriza predstavlja određenu prekretnicu u životu osobe te da, uz porast straha, neugode i napetosti, može imati pozitivne i negativne ishode, pri čemu se pozitivni očituju u razrješenju krize, integriranju proživljenog iskustva i osobnom rastu. U stanju krize, oni koji su pogođeni mogu tražiti pomoć i podršku bližnjih i stručnjaka.
Aktualno se u Hrvatskoj suočavamo sa kriznom situacijom koja je u svom začetku na ovim prostorima, ali iz primjera drugih zemalja možemo biti bolno svjesni njenih implikacija za dobrobit ljudi. Sa sve većim brojem oboljelih od coronavirusa, nalazimo se u periodu koji je obilježen neizvjesnošću, a konstantna izloženost katastrofičnom medijskom sadržaju o toj temi, relativan manjak znanja o učincima virusa i radikalne mjere koje se uvode kako bi se spriječilo širenje podižu percepciju prijetnje i donose sve veći osjećaj nesigurnosti. Taha i suradnici su u svom istraživanju na primjeru pandemije virusa gripe H1N1 2009. godine pokazali da su osobe s nižom tolerancijom na neizvjesnost i oni koji su percipirali bolest kao veliku prijetnju pokazivali više razine anksioznosti i manju sklonost da se usredotoče na rješavanje problema. Naglašavaju da je situacija pandemije u većoj mjeri dvosmislena i nesigurna u odnosu na neke uobičajene zdravstvene probleme te da ljudi često nemaju dovoljno znanja o tome kako se ponašati i nositi sa situacijom, što može dovesti do raznolikih načina suočavanja, uključujući i neprimjerena ponašanja. Upravo u ovom periodu je važno razumijeti kakav psihološki utjecaj imaju lokalne i globalne krizne situacije, koje se razlikuju od osobnih kriznih situacija, te primijeniti primjerene akcije na razini vlasti, društva i pojedinaca.
Krizne situacije koje se događaju na razini zajednice često zahtijevaju od ljudi da uvedu značajne promjene u svom svakodnevnom funkcioniranju i na neki način „rastežu“ i testiraju naše kapacitete za prilagodbu trenutnoj situaciji. Ukoliko u takvim okolnostima do javnosti dolaze nedosljedne informacije i različita mišljenja stručnjaka i vodećih, ljudi će biti skloniji vjerovati informacijama koje u najmanjoj mogućoj mjeri narušavaju njihovu svakodnevicu. U svojim odlukama i djelovanju, ljudi će provjeravati više izvora informacija iz medija, promatrati što rade njihovi susjedi i prijatelji, okretati se mišljenjima vođa i eksperata koje smatraju kredibilnima. Ukoliko informacije nisu jednostavne i jednoznačne, smanjuje se potencijal za suradnju i poduzimanje primjerenih akcija od strane pojedinaca. Primjerice, često u medijima čujemo naoko kontradiktorne informacije o ozbiljnosti zaraze coronavirusom, od toga da su simptomi slični prehladi do toga da je zaraza smrtonosna za određene rizične skupine. Možda ćemo izabrati prvu informaciju kao važniju i biti manje oprezni oko preporučenih higijenskih navika, zanemariti naputke oko izolacije ili ne odgoditi putovanje koje smo isplanirali.
Krizne situacije, posebice u svom začetku, izazivaju veliku količinu stresa, tjeskobe i neizvjesnosti u populaciji. Ljudima je važno dobiti jasne i istinite informacije, čak i kad one potvrđuju da je situacija neizvjesna. Politički vođe i stručnjaci često su poticani da budu samouvjereni i snažni, što ponekad može rezultirati pretjeranim samopouzdanjem, slanjem ishitrenih i netočnih informacija u javnost i stvaranjem konfuznih poruka za ionako uznemirene građane. Dobar primjer ovakve loše prakse su aktualni medijski istupi američkog predsjednika Trumpa. Ističući vlastito navodno znanje o coronavirusu i epidemiji, iznosio je informacije kontradiktorne onima koje su iznosili njegovi savjetnici za zdravstvo. U jednoj presici, na pitanje novinara o tome hoće li i na koji način biti testirano i liječeno gotovo 30 milijuna Amerikanaca bez zdravstvenog osiguranja, naprosto je izašao iz prostorije. Važno je priznati i validirati osjećaje zabrinutosti i straha kod građana te ne davati obećanja i rješenja koja nismo sigurni da će se ostvariti.
Kada govorimo o strahu, važno je napomenuti da je on sasvim normalna reakcija u kriznim situacijama, te može proizvesti razna ponašanja koja pejorativno nazivamo panikom. Naravno, ključno je adresirati i u što većoj mjeri spriječiti iracionalna i štetna ponašanja, no bitno je razumijeti da smo biološki programirani reagirati na prijetnju na način da se što prije mobiliziramo i djelujemo. Ironično je, a zapravo i okrutno, da mediji istovremeno o temi coronavirusa izvještavaju senzacionalistički i katastrofično, a onda posramljuju i osuđuju ljude za „panične“ reakcije. Potrebno je što prije adresirati nepouzdane glasine o razvoju situacije te dati ljudima konkretne akcije koje će doprinijeti primjerenom (i prosocijalnom) ponašanju.
Važno je spomenuti da krizne situacije lako mogu dovesti do osjećaja bespomoćnosti i beznadnosti kod građana. Ako se prijetnja doima prevelikom i ne vidimo kako možemo utjecati na razvoj događaja, smanjuje se osjećaj samoefikasnosti i može doći do pasivnosti, pa čak i do štetnih ponašanja koja mogu pogoršati situaciju. Potrebno je osvijestiti da su i naoko male akcije na razini pojedinca važne, čak i ako pozitivan ishod nije zajamčen. Vjerojatno vi i ja ne možemo napraviti cjepivo koje će spriječiti virus, ne možemo izliječiti nečiju kroničnu bolest ili spriječiti sve ljude kojima je određena izolacija da ju prekrše. Možemo redovito prati ruke, ograničiti svoje kretanje i socijalne kontakte koliko je to moguće, pravovremeno zatražiti liječničku pomoć, biti odgovorni jedni prema drugima i malo vježbati strpljenje.
Za kraj bih se zadržala na temi zajednice i podcrtala koliko je zajednica važna u kriznim situacijama. Mislim da je u ovom vremenu, kada nam svi govore da je poželjno da se međusobno izbjegavamo, bitno zadržati perspektivu zajedništva i solidarnosti. Neke od negativnih posljedica kriza su neravnopravna pogođenost određenih pojedinaca i skupina (to mogu biti npr. stariji i nemoćni, osobe nižeg socio-ekonomskog statusa i drugi) te razvoj međusobnog nepovjerenja i stigmatizacije, koja je osobito izražena u situacijama epidemije. Kao ljudi, ovakvim situacijama imamo potrebu pridati značenje i uzroke, pokušati vratiti kontrolu, pa i tražiti krivca. U ekstremnom obliku, pojedinci i skupine mogu doživjeti nasilje zato što ih se asocira s nastalim rizicima i opasnošću. Ova zdravstvena kriza nam je donijela nekoliko vrlo ružnih primjera toga, od istjerivanja žene iz zagrebačkog tramvaja od strane putnika zbog toga što je kašljala do izbjegavanja i distanciranja od ljudi azijskog podrijetla u javnim prostorima diljem svijeta. S druge strane tog novčića, možemo imati veliki osjećaj krivnje, srama i odgovornosti ako se sami zarazimo i to potencijalno ugrozi nekog s kim smo bili u kontaktu, iako realno nismo imali (gotovo) nikakvu moć nad tim procesom.
Tako da – čuvajte svoje odnose, one s pojedincima i s društvom u kojem živite. Nazovite prijatelja koji je u bolnici ili izolaciji na Facetimeu da vam vidi lice i čuje glas, pomognite baki iz susjedstva odlaskom po namirnice, ako imate simptome ostanite doma i kontaktirajte nadležne službe, informirajte se o bolesti od provjerenih i stručnih izvora, duuuuboko udahnite i ispustite tih pet dodatnih pakiranja toalet papira u supermarketu, treba i drugima.
LITERATURA
Bish, A., i Michie, S. (2010). Demographic and attitudinal determinants of protective behaviours during a pandemic: A review. British Jounal of Health Psychology, 797-824.
CDC. (2019). CERC: Psychology of a Crisis. Washington DC: US Department of Health and Human Services. Centers for Disease Control and Prevention.
Taha, S., Matheson, K., Cronin, T., i Anisman, H. (2014). Intolerance of uncertainty, appraisals, coping, and anxiety: The case of the 2009 H1N1 pandemic. British Journal of Health Psychology, 592-605.
Vaughan, E., i Tinker, T. (2009). Effective Health Risk Communication About Pandemic Influenza for Vulnerable Populations. American Journal of Public Health, 324-332.
Yeager, K., i Roberts, A. (2015). Crisis Intervention Handbook: Assessment, Treatment, and Research (4th ed.). Oxford University Press.