ZA ZPD PISALI: LUKA JUAS I SENA PUHOVSKI
Tema brojnih natpisa u medijskim stupcima i svakodnevnih razglabanja na kavama u 2019. bili su problemi u sustavu socijalne skrbi i obrazovanja. Tako smo u prošloj godini svjedočili velikom broju napada u centrima za socijalnu skrb (možda je bolje reći da smo postali svjesniji pojavnosti tog problema!) i otvorenom izražavanju nezadovoljstva učitelja koji je rezultirao velikim štrajkom. Reakcije javnosti na ove pojave bile su podijeljene. Stav dijela javnosti odražavaju popularni komentari na internetskim portalima. Za ilustraciju možemo istaknuti samo dva komentara prilikom medijskog izvještavanja o napadima u centrima i štrajku prosvjetara: „Centri za socijalnu skrb rasadništvo uhljeba i neradnika“ i „Zasto uhljebi ne strajkaju u drugoj polovici 6mj.,cjeli 7 i 8 mj. te u vrijeme Bozica,Novihgodina …kad moraju radit oni sto imaju manje place od uhljeba ?“
Ovi komentari odražavaju nezadovoljstvo građana trenutnim funkcioniranjem sustava, ali i pokazuju sklonost da se za probleme u sustavima socijalne skrbi i obrazovanja odgovornost olako kolektivno pripiše svim socijalnim radnicima i učiteljima. Iako je očekivanje vrhunske usluge od djelatnika u jednom i drugom sustavu opravdano, postavlja se pitanje omogućavaju li uvjeti u sustavu postizanje takvog standarda. U tom kontekstu važno je razumjeti i perspektivu onih koje se često proziva da su neradnici. Rezultati istraživanja među zaposlenicima centara za socijalnu skrb pokazuju da najveći dio zaposlenika pokazuje simptome početnog sagorijevanja, a njih 11,5% simptome visokog stupanja sagorijevanja na poslu (Friščić, 2006). Nadalje, prema podacima ankete Hrvatske komore socijalnih radnika koju je ispunilo 739 socijalnih radnika, njih 29 doživjelo je fizičku agresiju, a 271 verbalnu agresiju na radnom mjestu u proteklih godinu dana (HKSR, 2019). Kad pak pitamo učitelje za njihovu perspektivu, saznajemo da polovina njih izvještava da se osjeća emocionalno iscrpljeno poslom (Domović, Martinko i Jurčec, 2010; Martinko, 2010; prema Macuka, Burić i Slišković, 2017). Druga istraživanja pokazuju da čak trećina hrvatskih učitelja želi napustiti svoj posao (Radeka i Sorić, 2006; prema Slišković, Burić i Knežević, 2016).
Reakcije javnosti, kao i podaci prikupljeni od zaposlenika u sustavima socijalne skrbi i obrazovanja ukazuju da problem postoji. Međutim, za razliku od pripisivanja problema osobinama zaposlenika (kao što su nemarnost ili lijenost), važno je uzeti u obzir uvjete rada koji vode do ovakvog stanja. Za uspješnost u poslu prema modelu karakteristika posla (Hackman i Oldham, 1974; prema Robbins i Judge, 2013) na radnom mjestu je potrebno zadovoljiti tri ključna psihička stanja koja su povezana s visokom motivacijom za rad, kvalitetom radnog učinka i zadovoljstvom poslom. Prema modelu ovi ishodi se ostvaruju kad zaposlenici doživljavaju smislenost posla, osjećaju da su oni odgovorni za tijek i ishode posla te poznaju rezultate svog rada. Upada u oči kako se u ovom modelu uopće ne spominju potrebe nižeg reda (npr. sigurnost, primjereni fizički uvjeti rada i sl.) jer autori modela pretpostavljaju da su one zadovoljene u suvremenom radnom okruženju. Ovim modelom poslužit ćemo se za opisivanje stanja u sustavu socijalne skrbi.
Družić Ljubotina i Friščić (2014) u pregledu stanja u sustavu socijalne skrbi navode kako socijalni radnici obavljaju oko 140 različitih poslova. Ovako velika količina različitih poslova dijelom je uvjetovana i društvenim promjenama koje su dovele do porasta broja korisnika sa složenim problemima. Uvođenje ovakvih složenih obaveza praćeno je nedovoljnim brojem zaposlenika i izraženim vremenskim pritiskom prilikom rješavanja radnih zadataka. Prema podacima Sindikata zaposlenika u djelatnosti socijalne skrbi jedan socijalni radnik skrbi o 200 obitelji (Forjan, 2019). Socijalni radnici često se osjećaju nemoćno na poslu što je suprotno od stanja doživljene odgovornosti za tijek i ishode posla. Zaposlenici u sustavu socijalne skrbi svakodnevno se susreću s korisnicima različitih potreba, osobina i socijalnih pozadina, a u pružanju podrške prepreku im stvara nedostatak institucija specijaliziranih za pružanje potrebnih usluga i tretmana. Osim toga, socijalni radnici često ne dobivaju povratnu informaciju o vlastitom radu te izvještavaju da „…nikog na poslu nije briga za ono što radim“ (Družić Ljubotina i Friščić, 2014). Upravo su povratne informacije temelj za poznavanje rezultata vlastitog rada, a prevelik opseg poslova i vremenski pritisak dovode do pojave nejasnoće profesionalne uloge. Čak i na temelju ovako površnog poznavanja uvjeta mogu se očekivati negativni osobni i poslovni ishodi iz modela karakteristika posla. Štoviše, stanje na terenu pokazuje da trenutni uvjeti rada u sustavu socijalne skrbi ne osiguravaju čak ni zadovoljenje potreba nižeg reda. Neprimjereni fizički uvjeti rada i nesigurnost zbog prijetnji fizičkom ili verbalnom agresijom, nažalost su svakodnevica velikog dijela socijalnih radnika, pravnika, psihologa i ostalih djelatnika u centrima za socijalnu skrb. Rad u ovakvim uvjetima vodi do sagorijevanja na poslu koji za posljedicu ima iscrpljenost zbog kontakta s drugim ljudima, bezosjećajan i ravnodušan odnos prema njima te opadanje osjećaja vlastite kompetencije i postignuća. Kao što primjećuju Družić Ljubotina i Friščić (2014, str. 20), trebamo se zapitati „…kako je to raditi na tako odgovornom radnom mjestu u kojem se donose važne odluke vezane uz ljudske sudbine, a na kojem stručnjak ima osjećaj da ne može utjecati na promjene na svom poslu“
Kad razmišljamo o poslu učitelja, prva slika koja nam padne na pamet vjerojatno se odnosi na učitelja koji poučava učenike u razredu. Međutim, danas se sve više prostora i vremena ostavlja odgojnoj ulozi škole što učitelje stavlja u poziciju koja od njih zahtijeva povećanu odgovornost i ulaganje emocionalnog napora u radu s učenicima (Macuka, Burić i Slišković, 2017). Povećani emocionalni napor povezan je s osjećajem emocionalne iscrpljenosti učitelja. Osim sve većih emocionalnih zahtijeva posla, učitelji u hrvatskoj izvještavaju o lošim radnim uvjetima, lošem statusu profesije i prevelikim administrativnim zahtjevima (Pavin i sur., 2005; prema Slišković, Burić i Knežević, 2016). Iako se sve više prostora daje autonomiji, učitelji u suvremenoj školi imaju ograničenu mogućnost kontrole nad ishodima svog posla. Osim opsega kurikuluma i krutog 45-minutnog formata rada, u obzir je potrebno uzeti da učitelji rade u relativno velikim razredima s mnoštvom učenika koji se razlikuju u svojim osobinama, sposobnostima, motivaciji i socijalnoj pozadini. Pa ipak, kad se učitelje pita da navedu izvore zadovoljstva na poslu, oni navode rad s učenicima, osjećaj ponosa na svoje učenike te sam nastavnički posao (Pavin i sur., 2005; prema Slišković, Burić i Knežević, 2016). Upravo zato se zanimljivo zapitati kako to da su učitelji svoje nezadovoljstvo odlučili pokazati upravo štrajkom.
U razumijevanju nezadovoljstva učitelja koji je rezultirao štrajkom krajem prošle godine, poslužit ćemo se postavkama teorije pravednosti. Teorija pretpostavlja kako zaposlenici procjenjuju jesu li ishodi posla (npr. plaća, status profesije, nagrade) pravedni te je li način na koji se donose odluke o tim ishodima pravedan (Robbins i Judge, 2013). Kolektivne akcije (npr. štrajk) prema toj teoriji javljaju se u situacijama kad zaposlenici procjenjuju da ishodi nisu pravilno raspoređeni i da su procedure za donošenje nagrada nepravedne. Dakle, nije dovoljno da zaposlenici smatraju samo kako su im primjerice plaća ili status profesije niski, već je potrebno da zaposlenici smatraju kako se raspodjela takvih ishoda temelji na nepravednim postupcima kako bi se organizirao štrajk. Doživljavanje emocionalne iscrpljenosti, negativna percepcija učitelja u javnosti i nedovoljno visoke plaće prema ovoj teoriji opisuju nezadovoljstvo učitelja raspodjelom ishoda. Međutim, ključan element za pojavu štrajka bila je percepcija o nepravdi postupka prema kojem su oni najniže plaćeni službenici koji imaju visoku stručnu službu (Vecernji.hr., 2019). Osim što takvi uvjeti povećavaju vjerojatnost pojave štrajka kao kolektivne akcije, oni imaju i druge nepovoljne posljedice jer narušavaju profesionalno dostojanstvo učitelja. Posljedice narušavanja profesionalnog dostojanstva učitelja osjećaju oni koji sad rade u sustavu, ali isto tako narušavanje dostojanstva predstavlja dugoročni rizik za negativnu selekciju u učiteljsku profesiju (isto vrijedi i za socijalne radnike).
Za kraj ovog teksta, umjesto nekog zaključka, ističe se nekoliko pitanja. Kako to da sustav mlade ljude, koji se za ove profesije opredjeljuju velikim dijelom s intrinzičnom motivacijom (npr. željom da čine dobro, rade s djecom, doprinesu boljem društvu), toliko emocionalno iscrpi da u visokom stupnju doživljavaju profesionalno sagorijevanje i izražavaju namjeru da napuste profesiju? Kako to da ljudi koji svakodnevno rade ovako emocionalno iscrpljujuće profesije još uvijek nemaju sustavnu podršku u obliku besplatnih supervizija, konzultacija i psihološkog savjetovanja?
Kako to da ljudi u ovim sustavima ne dobivaju gotovo nikakvo priznanje koje bi pridali na važnosti njihovog osobnog i profesionalnog dostojanstva (kroz novac, javna priznanja, bolje sustave napredovanja)?
Kako to da kad u istom mjesecu na radnom mjestu, radeći za državu, pogine hrvatski vojnik te socijalni radnik i pravnik samo jedan u medijima bude pretvoren u heroja, a prema drugo dvoje se odnosimo kao da nikad nisu postojali?
Literatura
Brkić, I. i Rijavec, M. (2011). Izvori stresa, suočavanje sa stresom i životno zadovoljstvo učitelja razredne i predmetne nastave. Napredak: časopis za pedagogijsku teoriju i praksu, 152(2), 211-225.
Družić Ljubotina, O. i Friščić, L. (2014). Profesionalni stres kod socijalnih radnika: Izvori stresa i sagorijevanje na poslu. Ljetopis socijalnog rada, 21(1), 5-32.
Forjan, I. (2019). Druga strana medalje: Hrvatskoj danas nedostaje najmanje 1700 socijalnih radnika. Preuzeto 10. veljače 2020. s https://dnevnik.hr/vijesti/hrvatska/hrvatskoj-nedostaje-1700-socijalnih-radnika—551858.htm
Friščić, L. (2006). Čimbenici profesionalnog stresa i sagorijevanja u radu socijalnih radnika u Centru za socijalnu skrb Zagreb. Ljetopis socijalnog rada, 13(2), 347-370.
HKSR. (2019). Profesionalni stres i zdravlje socijalnih radnika. Preuzeto 10. veljače 2020. https://www.hksr.hr/
Macuka, I., Burić, I. i Slišković, A. (2017). Emocionalna iskustva učitelja kao prediktori njihova mentalnoga zdravlja. Psychological Topics, 26(2), 355.
Robbins, S. P., & Judge, T. A. (2013). Organizational behavior. New Jersey: Pearson education limited.
Slišković, A., Burić, I. i Knežević, I. (2016). Zadovoljstvo poslom i sagorijevanje na poslu kod učitelja: važnost podrške ravnatelja i radne motivacije. Društvena istraživanja: časopis za opća društvena pitanja, 25(3), 371-392.
Vecernji.hr. (2019). Profesorica otkrila koji su pravi razlozi zašto štrajka: ‘Ovo nije štrajk za veće plaće’. Preuzeto 10. veljače 2020. s https://www.vecernji.hr/vijesti/profesorica-otkrila-koji-su-pravi-razlozi-zasto-strajka-ovo-nije-strajk-za-vece-place-nije-nikad-ni-bio-1351201