ZA ZPD PISALA LANA GJURIĆ
Stres je danas sveprisutan. Velikim dijelom kao posljedica užurbanog načina života, količine informacija koje dolaze do nas kroz izloženost digitalnim medijima, implicitne poruke iz okoline da „ako ne iskorištavaš dan u potpunosti, ne živiš“ i da „ako nisi postigao puno toga i nemaš velike ambicije, manje vrijediš“. Reći nekome da si u gužvi i da juriš dalje, postalo je nešto na što se ljudi ugledaju, jer znači da imaš ispunjen život i super živiš! No, zauzetost i preplavljenost obvezama često sa sobom donosi stres, koji ima određene posljedice. Svjetska zdravstvena organizacija procijenila je da će psihičke bolesti, uključujući i one povezane sa stresom, postati drugi vodeći uzrok onesposobljenosti do 2020. godine (Murray i Lopez, 1996). Dosadašnja istraživanja pokazuju kako je izloženost stresu povezana sa smanjenom kvalitetom življenja te da ima dugoročne posljedice po psihičko i tjelesno zdravlje (Bagarić, Markanović i Jokić-Begić (2018). No, prije posljedica, idemo od početka, od činjenica.
Jedna od poznatijih teorija, odnosno modela stresa je Lazarusov model (Richard S. Lazarus i suradnici), koji stres definira kao: sklop emocionalnih, tjelesnih i/ili ponašajnih reakcija do kojih dolazi kad neki događaj procijenimo opasnim i/ili uznemirujućim (Ajduković i Ajduković, 1996). Ono što je ključno u ovoj definiciji jest riječ procjena. Subjektivna procjena onog koji nešto opaža ili doživljava. Ono što nas međusobno razlikuje jest ono što procjenjujemo stresnim. Netko od nas kašnjenje može procijeniti izrazito stresnim (jer nikada ne kasni i nikako ne voli kasniti), dok netko drugi to procjenjuje manje stresnim ili nimalo stresnim događajem. Netko će javno izlaganje na stručnoj konferenciji procijeniti manje stresno (jer je zadnjih par godina održao puno takvih govora, pred mnogo ljudi), dok će nekome to predstavljati izrazito stresnu situaciju. Ono što utječe na to kako osoba procjenjuje je li nešto stresno za nju ili nije, je kombinacija puno faktora, među kojima su i prošla iskustva osobe i osobine ličnosti. Npr. ako smo nesigurni u sebe i ne volimo javne nastupe, i imamo iskustvo da kad smo javno izlagali nešto, trema bi nas toliko preplavila da bi zaboravili sve što smo htjeli reći i nakon toga bi se osjećali osramoćeno, javno izlaganje nam sada predstavlja priličan stresor. Dakle, stresor ili izvor stresa je vanjski događaj koji procjenjujemo da je za nas na neki način ugrožavajući. S druge strane, stres je unutrašnje stanje ili doživljaj, dakle ono što se događa u nama. I ono što posljedično utječe na naše mentalno zdravlje.
Međutim, važno je naglasiti i pozitivnu, evolucijsku ulogu stresa. On je u prošlosti bio odgovor na opasnost u okolini i, prema Selyeovoj teoriji stresa (Selye, 1956), glavni pokretač/mobilizator energije koji povećava mogućnost tijela da se odupre stresnoj situaciji i podnese napore. Organizam se u stresu priprema na brzu reakciju i zaštitu – npr. pojačava se rad srca i pluća, povisuje se krvni tlak, razina šećera u krvi, povećava se mišićna napetost, itd. Pa nam tako stres i u sadašnjosti na mnoge načine pomaže da preživimo, ali i da rastemo i razvijamo se, da postanemo otporniji. Jedno longitudinalno istraživanje je pokazalo da umjerena razina stresa može imati pozitivan učinak na otpornost (Seerya, Holmana i Silvera, 2010). U istraživanju osobe koje su doživjele nekoliko negativnih životnih događaja izvijestile su o boljim ishodima po psihičko zdravlje i dobrobit od onih koje su doživjele mnogo, ali i od onih koje uopće nisu imale negativnih životnih događaja. Uspješno nošenje s umjerenim brojem životnih teškoća pomaže u razvoju učinkovitih vještina suočavanja, stvara doživljaj postignuća te razvija vjerovanje da će se osoba i u budućnosti uspješno nositi sa životnim izazovima. Ono što je također ključno u ovome jest riječ umjereno. Organizam može trpjeti samo određenu (umjerenu) količinu stresa, ali kada ona pređe granicu, kada faza odupiranja predugo traje, organizam ulazi u fazu isrcpljenja. Zbog dugotrajnog odupiranja stresu dolazi do iscrpljenosti organizma (jer organizam ne može dugo funkcionirati na takvoj povišenoj razini pobuđenosti) i onda se javlja kronični umor, jača podložnost oboljenjima, glavobolje, nesanica, a na emocionalnom planu tjeskoba i potištenost, anksioznost, strah, bijes, itd. U stresnim situacijama luči se i mnogo hormona kortizola i adrenalina, koji kada se luče dugotrajno, postaju štetni za organizam i utječu na naš mozak i formiranje novih veza između moždanih stanica, posebno u dijelovima mozga koji su zaduženi za planiranje i donošenje odluka, što dovodi do smanjene sposobnosti koncentracije i razmišljanja.
Međutim, ako se sa stresom suočavamo na zdrav način i ne dopustimo da bude dugotrajan, možemo spriječiti njegove negativne posljedice i sačuvati svoje mentalno zdravlje.
Kako možemo brinuti o sebi?
Kako se ne bi doveli do faze iscrpljivanja bitno je na vrijeme prepoznati kada smo predugo, kontinuirano pod stresom i onda usporiti. Često nam zahtjevi okoline ne dopuštaju da usporimo (a ponekad i mi sami sebi), no ono što možemo učiniti jest realno sagledati stvari i vidjeti što možemo izbaciti iz rasporeda, čega se možemo privremeno odreći, što možemo odgoditi i kako osigurati vrijeme za sebe. Ponekad nam je teško reći ne, jer ne želimo razočarati nekoga (ili sami sebe), ali postavljanje granica je zaista nužno u brizi o sebi. Često nismo ni svjesni koliko nam mobitel crpi energije, koliko nam vremena i energije odnese odgovaranje na poruke, mailove, komunikacija preko društvenih mreža, itd.. Ponekad je dobro isključiti se, odmaknuti od mobitela i virtualnog svijeta i odmoriti se, opustiti i „napuniti baterije“.
Nekoliko je osnovnih stvari, na razini bazičnih potreba organizma, koje možemo učiniti, i to ne samo onda kad je kritično stanje, nego svakodnevno, što onda djeluje i preventivno. Naš organizam ne može dobro funkcionirati ako se ne pobrinemo za svoje tijelo. A to znači: zdrava i uravnotežena prehrana (dovoljno voća i povrća, manje nezdrave hrane, redoviti obroci..), dovoljno sna i odmora (tijelo se mora odmoriti i opustiti, a kada spava, ono se regenerira i oporavlja) i tjelesna aktivnost (kada smo fizički aktivni, tijelo otpušta hormone koji su zdravi i zaštitni za organizam). Za neke ljude fizička aktivnost može značiti boks, bicikliranje, teretana, a za neke ples, planinarenje, hodanje ili šetnja. Svejedno o kojoj aktivnosti se radi, bitno je pokrenuti organizam i aktivirati se, jer to dovodi do povećanja otpornosti organizma na stres i čuva nas od sagorijevanja. Jednako tako, bitno je i mirovati. Kad primijetimo da „nismo stali“ već jako dugo i uzeli vrijeme samo za sebe, to može biti znak da usporimo. Često u moru obaveza zaboravimo ostaviti praznog, neispunjenog vremena, gdje ne moramo baš ništa i gdje se zaista možemo opustiti. Bilo uz knjigu, film, toplu kupku ili meditaciju. Što god nas opušta.
Ono što nam još može pomoći u očuvanju mentalnog zdravlja i kako možemo djelovati preventivno jest:
- održavati ravnotežu između rada i zabave; humor i smijeh pomažu
- družiti se s dragim ljudima, s onima s kojima se osjećamo ugodno, i gdje se nakon druženja osjećamo ispunjeno, a ne „iscijeđeno“
- raditi više stvari u kojima uživamo i koje nas vesele; pronaći hobi ili aktivnost koja nas čini sretnima
- poznavati sebe i svoje granice i jasno ih zastupati i čuvati
I ponekad nam može biti teško nositi se sa svim životnim izazovima i stresovima sami, i može nam se činiti da svaki put upadnemo u isti začarani krug iz kojeg nam je teško izaći. Razgovor sa stručnjakom (psihologom, psihoterapeutom) nam može pomoći da bolje sagledamo stvari, da ih vidimo iz neke nove perspektive i da osvijestimo obrasce doživljavanja i reagiranja koji nas dovode u istu točku.
Literatura:
Ajduković, M. i Ajduković, D. (1996). Pomoć i samopomoć u skrbi za mentalno zdravlje pomagača. Zagreb: Društvo za psihološku pomoć.
Bagarić, B., Markanović, D. i Jokić-Begić, N. (2018). Kvaliteta i sadržaj informacija o stresu na internetskim stranicama prilikom pretraživanja na hrvatskom jeziku. Medij. istraž. (god. 24, br. 2) 2018. (49-68).
Seery, M. D., Holman, E. A. i R. C. Silver (2010). “Whatever does not kill us: cumulative lifetime adversity, vulnerability, and resilience”, Journal of personality and social psychology, 99 (6), 1025–1041.
Selye, H. (1956). The stress of life. McGraw-Hill.