ZA ZPD PISALE: MARINA MILKOVIĆ I SENA PUHOVSKI
Razvod braka ili prekid izvanbračne zajednice predstavlja u najmanju ruku određenu razinu stresa za sve članove obitelji (što uključuje i one koji iniciraju prekid), a nerijetko i ozbiljnu obiteljsku krizu. Konkretno, razvod braka prepoznat je kao jedan od najstresnijih životnih događaja te je na Ljestvici socijalne prilagodbe koja sadrži 43 stresna životna događaja stavljen na visoko drugo mjesto, odmah nakon smrti supružnika, a s obzirom na procijenjenu duljinu prilagodbe na taj stresni događaj (Holmes i Ruhe, 1967). Uz to, broj razvoda se povećava te je sve više građana_ki koji dijele iskustvo razvoda na što ukazuje i podatak da je u 2016. godini na 1000 sklopljenih brakova bilo 344 razvedenih brakova, dok ih je primjerice 2000. godine bilo 201 (Državni zavod za statistiku, 2018). Razvod braka ili prekid izvanbračne zajednice nije laka stvar i, iako može donijeti osjećaje zadovoljstva i olakšanja, on najčešće, u nekoj fazi procesa, donosi tugovanje. Tugovanje, ako ni za čim drugim, a onda za sličicom u glavi koju su ljudi imali kada su se odlučili živjeti zajedno i graditi obitelj. Ukoliko su proces uključena i djeca, on postaje kompliciraniji jer je u procesu restrukturiranja obitelji potrebno voditi računa o mnogo različitih potreba koje su ponekad međusobno isključive. U stanju tuge, stresa, krize, ljutnje, ovo nisu nimalo laki zadatci.
Jedan od zadataka roditelja nakon što odluče razdvojiti se jest pokušati dogovoriti na koji način će nadalje brinuti o zajedničkom djetetu ili djeci. Ishod tog procesa ovisi o tome mogu li roditelji postići dogovor ili ne. Tako se neki roditelji rastanu u „miru i tišini“, nekima je potrebna dodatna podrška bliskih osoba, nekima stručnjaka, a u nekim, zapravo ne tako čestim slučajevima, govorimo o visoko konfliktnim sudskim postupcima donošenja odluke o roditeljskoj skrbi. Takvi postupci često završe sudskom bitkom koja može trajati godinama. Konkretno, u postupcima donošenja odluke o roditeljskoj skrbi općinski građanski sud odlučuje s kojim roditeljem će dijete/djeca stanovati, kako će ostvarivati osobne odnose s drugim roditeljima, hoće li roditeljska skrb biti zajednička, samostalna ili djelomično samostalna te o iznosu uzdržavanja koje je obveza roditelja s kojim dijete/djeca ne stanuju. Na žalost, ovakvi postupci nužno završavaju time da je jedna strana „pobijedila“, a druga „izgubila“ i ponekad je lako upasti u zamku promatranja priče iz te perspektive. Ona perspektiva na koju ipak ustrajno usmjeravamo nije ta (dakle ona roditeljska) već djetetova. Ovo je, iako se možda izvana takvim ne čini, slojevit i kompleksan zadatak koji zahtjeva posvećenost i visoku razinu stručnosti.
U ovom tekstu želimo rasvijetliti neke najčešće mitove o sudskim postupcima u konfliktnom razdvojenom roditeljstvu, što podrazumijeva sudske postupke donošenja sudske odluke o roditeljskoj skrbi, ali i o izmjeni postojeće sudske odluke.
MIT 1: Roditelju s kojim dijete prema odluci suda ne stanuje se “oduzima skrbništvo”.
U sudskim postupcima odlučivanja o roditeljskoj skrbi koji se vode između dva roditelja nikome se ne može „oduzeti skrbništvo“. Dijete mora negdje stanovati i može imati samo jednu adresu prebivališta, samo kod jednog od roditelja, ali to ne znači oduzimanje skrbništva. Također, prema Obiteljskom zakonu (NN 103/15, 98/19), kada nije postignut dogovor roditelja prije ili tijekom sudskog postupka, sudskom odlukom određuje se da jedan roditelj samostalno ostvaruje roditeljsku skrb u potpunosti ili djelomično pri čemu je sud dužan voditi računa o tome koji roditelj je spreman na suradnju i sporazum o zajedničkoj roditeljskoj skrbi. Istovremeno, kada jedan roditelj samostalno ostvaruje roditeljsku skrb, drugi roditelj i dalje ima pravo na ostvarivanje osobnih odnosa s djetetom, na donošenje svakodnevnih odluka u vezi s djetetom, na informacije o bitnim okolnostima vezanima za bitna osobna prava djeteta, dakle i dalje sudjeluje u skrbi o djetetu. Do „oduzimanja skrbništva“ dolazi u potpuno drugačijim postupcima, konkretno mjerama zaštite prava i dobrobiti djeteta u nadležnosti suda među kojima je najstroža mjera Lišenje prava na roditeljsku skrb koju sud donosi kada utvrdi da roditelj zloupotrebljava ili grubo krši roditeljsku odgovornost, dužnost i prava.
MIT 2: Ako roditelji ne mogu postići dogovor, odluku treba donijeti prema željama djeteta.
U sudskim postupcima donošenja odluke o roditeljskoj skrbi, dijete ima pravo izraziti svoje mišljenje, a ono se uzima u obzir ovisno o dobi i zrelosti djeteta. Također, pravo djeteta na izražavanje mišljenja ne znači da dijete „mora“ izraziti mišljenje i važno je da djeca nemaju pritisak da moraju izraziti svoj stav ili ga uopće imati. Uz to, mišljenje djeteta ne utvrđuje se sugestivnim i zatvorenim pitanjima kao što je pitanje „Želiš li živjeti kod mame ili kod tate?“, već se kroz otvorena pitanja utvrđuju razmišljanja djeteta o cjelokupnoj obiteljskoj situaciji. Kako bi se znalo na adekvatan način dobiti mišljenje djeteta te procijeniti je li ono autentično potrebna su posebna znanja i vještine. U svakom slučaju, dijete ne odlučuje o ishodu postupka niti bi trebalo imati odgovornost da odlučuje o nečemu o čemu ni odraslima nije jednostavno odlučiti. Nadalje, treba uzeti u obzir da, posebno u konfliktnim postupcima, mišljenje djeteta nije nezavisno već ovisi o utjecaju odraslih. U želji da ispune svoja očekivanja od sudskog postupka, roditelji ponekad svjesno ili nesvjesno vrše neprimjeren utjecaj na djecu. Manipulacija djetetom i/ili korištenje djeteta za osobne ciljeve na način da se izravno ili neizravno ugrožava djetetova dobrobit predstavljaju jedan od čimbenika razvojnog rizika za dijete (Ajduković, 2015). Neki od načina kako roditelji mogu vršiti neprimjeren utjecaj na djecu su negativno atribuiranje drugog roditelja pred djetetom, neverbalno izražavanje negativnog stava o drugom roditelju, pokazivanje razočaranja kada dijete provodi ugodno vrijeme s drugim roditeljem, opterećivanje djeteta sudskim postupkom, govorenje djetetu da ga drugi roditelj ne voli ili je opasan, traženje djeteta da pred drugim roditeljem čuva zajedničke tajne i drugo.
MIT 3: Dijete treba znati “istinu” (o razlozima razvoda, odnosima roditelja…).
Za emocionalni razvoj djeteta potrebno je da razvija odnos sa svakim od roditelja koji je nezavisan od njihovog međusobnog odnosa i da ima priliku samo kroz život izgraditi vlastitu sliku o roditeljima. Svatko od roditelja, ali i članova šire obitelji ima vlastitu percepciju o razlozima razdvajanja roditelja i tome tko je, koliko i na koji način „kriv“. Dijete nema moć utjecati na odnose roditelja niti mogućnost da utječe na njihovo ponašanje te je jedino što dobiva kada saznaje informacije o okolnostima razdvajanja roditelja – dodatno opterećenje. Važno je razumjeti da na slici o roditeljima i odnosu s njima, dijete temelji i vlastitu sliku o sebi. Ako djetetu poručujemo da je jedan od roditelja nesposoban, nekompetentan, nepravedan, zao, zlonamjeran i slično, riskiramo da dijete razvije negativnu sliku o samome sebi jer dijete potječe od oba roditelja i dio svojih bioloških karakteristika, osobina i navika dijeli sa svakim od njih.
MIT 4: Ako dijete ne želi viđati roditelja s kojim ne stanuje, tu želju treba poštovati.
Dijete ima pravo na ostvarivanje osobnih odnosa s oba roditelja i na uključenost oba roditelja u njezin život, a ta prava temeljena su na potrebi djeteta da razvija odnos i privrženost s oba roditelja. Situacije u kojima stvarno postoji potreba da se osobni odnosi s roditeljem s kojim ne živi ograniče na način da se ostvaruju pod nadzorom stručne osobe ili zabrane, radi zaštite dobrobiti djeteta, su rijetke. Odgovornost za razvoj odnosa između roditelja i djeteta imaju odrasli, a ne dijete, te iskazana želja djeteta da ne viđa roditelja nije dovoljan razlog da se na taj način i postupa. Također, takva navodna želja djeteta može ukazivati na to da se na dijete vrši neprimjeren utjecaj. Naime, u konfliktnom razdvojenom roditeljstvu događa se da jedan od roditelja tvrdi da dijete ne želi viđati drugog roditelja ili želi to činiti u smanjenom opsegu te očekuje da stručnjaci saslušaju i poštuju takvu navodnu želju djeteta. Ponekad je posljedica te situacija ta da dijete u pratnji jednog roditelja govori jedno, a u pratnji drugog drugo. Istovremeno, u procesu rada s obitelji, može se pokazati se da dijete odbacuje jednog roditelja jer ne želi razočarati drugog. Prilikom razmatranja želje djeteta u postupcima konfliktnog razdvojenog roditeljstva uvijek treba imati na umu da djeca žele udovoljiti roditeljima, žele ih zaštititi i pri tome vode računa koji će se od roditelja osjećati više povrijeđeno ili razočarano ukoliko želje djeteta nisu u skladu s njegovim očekivanjima.
MIT 5: Djeca nakon razdvajanja roditelja u većini slučajeva stanuju s majkom samo zato što sustav diskriminira očeve.
Roditeljske kompetencije ne ovise o spolu roditelja te majke i očevi mogu biti jednako kompetentni roditelji. Istovremeno, često se u javnosti spominje podatak da djeca nakon razdvajanja roditelja u većini slučajeva ostaju s majkom, a s očevima ostvaruju osobne odnose te da je to posljedica diskriminacije očeva. Kao što je ranije navedeno, ne završava svako razdvajanje roditelja dugotrajnim sudskim postupkom, već veći broj roditelja postigne dogovor oko roditeljske skrbi te se često roditelji sami dogovore da dijete nastavi živjeti s majkom. U postupcima u kojima se odlučuje o tome s kim će dijete nastaviti živjeti, sud između ostaloga treba utvrditi na koji način je svaki od roditelja provodio vrijeme s djetetom i na koji način je ostvarivao roditeljsku skrb o djetetu prije pogoršanja obiteljskih odnosa (Obiteljski zakon, NN 103/15, 98/19). Iako roditeljski kapaciteti ne ovise o spolu roditelja, raspodjela roditeljskih obaveza tijekom zajedničkog obiteljskog života često i dalje nije ravnopravna. Istraživanje koje je, između ostalog, ispitivalo percepciju rodne ravnopravnosti u području obitelji u hrvatskom društvu pokazalo je da se 87% ispitanih hrvatskih građana/ki smatra da „žene još uvijek češće nego muškarci obavljaju kućanske poslove, čak i kada su zaposlene“, kao i da se 74,8% slaže da su majke te koje su „prvenstveno zadužene za brigu oko djece, njihovih obaveza i aktivnosti“ (Kamenov i Jugović, 2011). Ravnopravnije sudjelovanje roditelja u brizi o djeci tijekom zajedničkog života, osim što je u interesu djece i dobar model djeci za njihov budući obiteljski život, ključno je i za promjene na području sudskih odluka o roditeljskoj skrbi nakon razdvajanja roditelja.
MIT 6: Ako roditelj ne plaća uzdržavanje, ne treba ni viđati dijete. / Ako roditelj ne viđa dijete, ne treba ni plaćati uzdržavanje.
Pravo djeteta na uzdržavanje i pravo djeteta na ostvarivanje osobnih odnosa dva su odvojena prava koja ne ovise jedno o drugom niti je opravdano jedno pravo uvjetovati drugim. Iako roditelji često zanju biti povrijeđeni i ljutiti jer smatraju da im je onemogućeno viđanje djeteta i zbog toga za njega ne žele plaćati važno je skretati pažnju da su i ostvarivanje osobnih odnosa i uzdržavanje primarno prava djeteta, a ne roditelja.
MIT 7: Od roditelja se nakon razdvajanja očekuje da budu prijatelji.
Roditelji nakon prekida partnerske zajednice rijetko mogu biti prijatelji. Od roditelja se očekuje da uspostave adekvatnu roditeljsku komunikaciju i suradnju. To može biti teško kada je odnos još opterećen povrijeđenošću jednog ili oba roditelja i kada su neugodne emocije snažne, ali je svakako cilj kojem treba težiti što može biti lakše kada se fokus s partnerskog odnosa premjesti na dijete/djecu. Dobra roditeljska komunikacija i suradnja podrazumijevaju između ostalog suzdržavanje u nekonstruktivnom optuživanju i kritiziranju drugog roditelja, razmjenjivanje važnih informacija o djeci, izbjegavanje nefleksibilnost u vlastitim stavovima, planovima i razmišljanjima, izbjegavanje zamjeranja stvari iz prošlosti na koje se više ne može utjecati, suzdržavanje od bilo kakvih negativnih komentara te verbalnih i neverbalnih znakova o drugom roditelju pred djecom i aktivno ohrabrivane kvalitetnog odnosa između djece i drugog roditelja. Prijateljstvo nije ono čemu je potrebno težiti no prijateljska, benevolentna komunikacija jest.
MIT 9: Za djecu je bolje da roditelji ostanu zajedno, nego da se razdvoje, čak i kada su odnosi loši.
Prilagodba djeteta ovisi o postojanju sukoba i emocionalne napetosti između roditelja koji mogu biti prisutni i prije i poslije razdvajanja roditelja (Profaca, 2010). Dakle, za djecu je najvažnije da ne odrastaju opterećena narušenim odnosima roditelja. Na kraju ja važno istaknuti da se na sam razvod djeca mogu dobro prilagoditi ukoliko dobiju poruku da su oba roditelja i dalje uz njih, vole ih i brinu o njima. I ukoliko ta poruka ne ostane samo verbalna već ju roditelji pa onda i cijela obitelj zaista i svakodnevno žive.
Literatura:
- Ajduković, M., (ur.) (2015). Pomoć roditeljima u zaštiti dobrobiti djeteta. Priručnik za socijalne radnike, druge stručnjake i suradnike centara za socijalnu skrb. Zagreb: Društvo za psihološku pomoć i Ured UNICEF-a za Hrvatsku.
- Holmes, T. H. i Rahe, R. H. (1967). The Social Readjustment Rating Scale. Journal of Psychosomatic Research, 11, 2, 213–218. https://doi.org/10.1016/0022-3999(67)90010-4
- Kamenov, Ž. i Jugović, I. (2011). Percepcija, iskustvo i stavovi o rodnoj (ne)ravnopravnosti u obitelji, u: Kamenov, Ž. i Galić, B. (Ur.). Rodna ravnopravnost i diskriminacija u Hrvatskoj: Istraživanje «Percepcija, iskustva i stavovi o rodnoj diskriminaciji u RH». Zagreb: Ured za ravnopravnost spolova Vlade RH
- Obiteljski zakon (NN 103/15, 98/19).
- Državni zavod za statistiku Republike Hrvatske (2018). Žene i muškarci u Hrvatskoj 2018. Preuzeto s: https://www.dzs.hr/Hrv_Eng/menandwomen/men_and_women_2018.pdf
- Profaca, B. (2010). Učinci izraženog roditeljskog sukoba tijekom razvoda na dijete, u: Osmak-Franjić, D. (Ur.). Djeca i konfliktni razvodi. Zbornik priopćenja s Godišnje konferencije Mreže pravobranitelja za djecu Jugoistočne Europe i stručnih rasprava Pravobranitelja za djecu RH. Zagreb: Pravobranitelj za djecu.