ZA ZPD Intervju vodila i pripremila: Ivana Ćosić Pregrad
Razgovor je proveden sa novinarom koji radi kao slobodan novinar i piše za neprofitne medije.
Ivana: Dobrodošli u naš intervju i hvala Vam što ste odlučili sudjelovati. Razgovor ćemo započeti pitanjem kako ste odlučili postati novinar? Što je to što Vas je odvuklo u novinarski posao?
Novinar: U principu jezik, oduvijek mi se sviđao koncept da živim od toga što pišem. Doista uživam u procesu pisanja i nekako se novinarstvo nametnulo kao doista jednostavani zbor s obzirom da je to jedan od rijetkih načina da čovjek u Hrvatskoj doista živi od pisanja.
Ivana: Zamolila bih Vas da nam prikažete svoje radno iskustvo i gdje ste radili do sada? Koje su to teme i područja koja kroz svoj posao pokrivate?
Novinar: Ono čime se sad trenutno najviše bavim i što sam oduvijek pokušavao raditi je istraživačko novinarstvo. Vrlo brzo nakon što sam ušao u taj novinarski svijet, počeo sam pratiti i smatrati važnim teme koje uključuju praćenje traga i tijeka nekog novca. Novac je najaktivniji način za izazivanje društvene promjene. Kad u nešto ulažeš određenu količinu novca, to povlači za sobom rezultate. Ono što se u našem društvu događa je da mi ne možemo ulagati dovoljnu količinu novca u odgovarajuće stvari jer nam previše toga nestaje. To je nešto što me je vrlo brzo privuklo, i time se od početka rada pokušavam baviti. Istraživačko novinarstvo u Hrvatskoj je posao koji je teško definirati zato što na različitim razinama obuhvaća različite stvari. U mainstream novinarstvu, gdje sam proveo dobar dio svoje karijere, ti se smatraš istraživačkim novinarom kada se baviš temama koje ti je netko kreirao na način da je tebi kao redakciji dostavio određene dokumente o nekoj korupciji. To se događa stalno jer korupcije naprosto ima toliko da sve novinarske redakcije više-manje obilaze neki ljudi koji dilaju neke dokumente. U njihovim postupcima najčešće postoji razlog, ne rade oni to zato što nešto žele razotkriti, nego zato što imaju neki osobni interes, međutim na taj način se usmjerava hrvatsko istraživačko novinarstvo. Te teme koje dobivaš na stolu su istinite, to su činjenice, to nije laž objavit, ali iza svega toga u velikom broju slučajeva stoji neka agenda.
Ivana: Meni to zvuči kao da su neke informacije koje dobivaš od samog početka pristrane.
Novinar: Tako je. One jesu točne, ali pitanje je u kojoj mjeri možeš dobiti potpunu sliku kad čitavo vrijeme zapravo ne ovisiš o vlastitom radu, razvijanju izvora i pronalaženju dokumenata i materijala nego nečemu što ti netko dostavi. Ali dok se nalaziš unutar tog sustava, ti nemaš vremena to vidjeti zato što je danas novinarstvo toliko brzo da ono naprosto melje ljude. To je jako zabavan i privlačan posao, kad ti se dopušta da ga radiš bez da se ograničavaš, iako danas to nije toliko često, i onda se potpuno udubiš u ta dnevna zbivanja, skandale i sva ta sranja kojih je ogromna količina tako da od tog fokusiranja na svakodnevne detalje teže vidiš širu sliku. Ono što sada pokušavam jest vidjeti širu sliku. Izašao sam iz tog sustava, mainstream i dnevnog novinarstva, otišao u neprofitni sektor i pokušavam raditi posao na način da ispričam cijelu priču. Sada to nije više aktivno svakodnevno traženje nekakvih dokumenata, koliko je to uzimanje šireg niza događaja i povezivanje istih u širu sliku, pričanje priče o hrvatskom društvu.
Ivana: Koje su vrijednosti (osobne i profesionalne) i uvjerenja koja nastojite ostvariti kroz posao? Što je Vama važno prenijeti čitateljima, ostvariti u poslu koji radite?
Novinar: Važna mi je činjenična stvarnost. Važno mi je da se mi kao društvo možemo dogovoriti oko toga što se jest, a što se nije desilo. To je u Hrvatskoj užasno teško, sve je polarizirano i ti iz koje god situacije nastupaš, suprotna politička strana će te optužiti za nekakav oblik propagande. S obzirom da se mene uglavnom percipira kao lijevu, iako se ne sjećam da sam se ikad politički tako pozicionirao osim što inzistiram na nekim određenim činjenicama i onda te okarakteriziraju kao nekakvog državnog neprijatelja, što je po meni užasno suludo. Ja samo smatram da je užasno važno da se mi kao društvo možemo dogovoriti što je istina a što nije istina. Ako mi gradimo državu na nečemu što je potpuno pogrešno, što je činjenično netočno, to nikad ne može završiti dobrim rezultatom.
Ivana: Osim utvrditi i prenijeti činjenice, ima li još neka od vrijednosti i uvjerenja koje su Vam osobno važne u poslu koji radite?
Novinar: Ima, naravno. Užasno mi je važno biti, koliko je god moguće, otvoren i transparentan prema svojim čitateljima. Smatram da je u novinarstvu to stvarno važno, smatram da ljudi ne vjeruju medijima upravo zbog toga što previše lako prepoznaju da iza velikih medijskih izdavača vrlo često stoje agende koje nisu novinarske. Integritet mi je važan.
Ivana: Kako biste opisali sebe na početku kada ste tek počeli raditi, što Vam je tada bilo važno i koje su neke Vaše osobine tada bile u prvom planu, a kako se vidite sada? Koje promjene vidite kod sebe u odnosu na početak?
Novinar: Kada sam se počeo baviti novinarskim poslom, nisam imao pojma što točno radim. To sve skupa je počelo dok sam bio student. Trebalo mi je da počnem zarađivati neki novac, jedan medij je zapošljavao i ja sam se javio. Ulazak u jednu novinsku redakciju je jedna dosta zabavna stvar jer su novinske redakcije često zabavna mjesta i upoznaješ vrlo interesantne ljude od kojih se mogu naučiti vrlo interesantne stvari. Ono što će čovjek jedva naučiti u novinskoj redakciji je kako to što ti radiš doista utječe na svijet oko tebe. Novinske redakcije su jako okrenute prema sebi samima. One su pune velikih ega i tako nekih stvari, što nije ni dobro ni loše, samo je tako. I zbog svega toga novinske redakcije zapravo sebe doživljavaju kao zajednice koje… ma ne da se doživljavaju, to jesu zajednice koje su bolje informirane od prosječne populacije, i u toliko im je često teško predočiti i razmišljati kako njihov rad utječe na tu populaciju. Teško je iz pozicije nekog tko je dobro informiran staviti se u poziciju nekoga tko nije i vidjeti kako tvoj rad, ono što ti proizvodiš na njega zapravo utječe, kako on to doista isčitava. Jesi li to napravio dovoljno jasno ili nisi. To su stvari za koje bi inače trebali odgovarati urednici. Urednik je taj koji bi trebao, nakon što pročita novinarski tekst, razmisliti kako će ga vidjeti čitatelj. S obzirom na trenutno financijsko stanje balona koje je ova ekonomska kriza potpuno ispuhala, novinarstvu jako fali ljudi, što znači da se razina profesionalnosti naprosto srozala. Ne zbog toga što su urednici postali loši, nego zbog toga što ih nema dovoljno.
Ivana: Obzirom na Vaše dugogodišnje iskustvo u mainstream redakciji, kako ste „plivali“ u ovim zahtjevima redakcije? Kako Vam je bilo spojiti osobne vrijednosti i ono što Vam je važno s zahtjevima koji dolaze izvana, redakcije, urednika koji, ako sam ja dobro shvatila, ima pravo intervenirati u tekst, dati naslov i slično?
Novinar: Tako je. Ja nisam s tim imao nekih naročitih problema jer sam ja imao tu suludu sreću da sam ja napamet i ne znajući u potpunosti kakvo je stanje u hrvatskom medijskom sektoru, uletio u tu mainstream redakciju koja je jedna od vrlo rijetkih koja svojim novinarima doista dopušta da rade što hoće. Problem tog posla je što je čovjek na njemu preopterećen hrpom radnih zadataka i zbog toga se ne stigne baviti onim što hoće, u onoj mjeri u kojoj želi. Meni nikad nitko nije cenzurirao tekst. Ja danas znam da je to luksuz. Tako da meni nije bio problem se prilagoditi na taj sustav, meni je bio problem ostariti u tom sustavu jer sam unutra proveo čitavo jedno desetljeće pa mi se u međuvremenu promijenila pozicija iz koje nastupam. U ranim dvadesetima možeš fizički lakše izdržati brži tempo rada a da ti pri tom ostane vremena ostvarivati neke potrebe za socijalnim životom. U ranim tridesetima to već postaje kompliciranije. I radi toga sam otišao, ne zbog ikakvog šikaniranja, što se događa kolegama po medijima. Naprosto mi je radno opterećenje postalo preveliko.
Ivana: Sada ste već rekli neke stvari koje su Vam stresne i teške u vašem poslu. Koji su još izvori stresa za Vas kad pogledate svoju trenutnu poziciju, posao i način na koji radite? Koje su teškoće, prepreke, muke s kojima se suočavate sada?
Novinar: Kad radiš u neprofitnom medijskom sektoru, onda ti je situacija takva da si u principu sam sebi šef, možeš lakše upravljat svojim vremenom. Ali to je ekonomski nesigurno. Ti ovisiš o nekim projektima, koje znaš ili ne znaš napisati, temeljem kojih moraš privući neki novac od donatora. Ako si financiran narednih godinu dana, to se smatra komotnom pozicijom. Primarni stres u toj vrsti rada je taj što nikad nisi siguran kada će taj prihod nestati.
Ivana: Događaju li se takve situacije da obradiš neku temu i napišeš članak pa je onda pitanje hoće li ju netko objaviti ili je to nešto što se ne radi kod nas?
Novinar: To je nešto što se u Hrvatskoj ne viđa često. Mi nemamo freelancere, barem ne puno njih, na način da ljudi o svom trošku proizvode neku temu i onda tek gledaju gdje će je objaviti. Kod nas se autori najčešće unaprijed dogovaraju što će objaviti pa onda traže novac za to. U svakom slučaju problem nije mjesto gdje ćeš ti objaviti svoj sadržaj jer to dogovoriš unaprijed kad nađeš novac. Problem je naći novac da se taj sadržaj financira.
Ivana: S kojim dilemama i etičkim pitanjima se suočavate i koje svakodnevno propitujete radeći svoj posao?
Novinar: Nemam puno etičkih dilema. Postoje uvijek ta neka pitanja, recimo za primjer je li u redu objaviti seksualnu orijentaciju političara, koji utječe na prava rodnih manjina a taj čovjek se sam ne želi izjasniti. To je recimo hipotetska debata u kojoj sam ja nedavno sudjelovao zastupajući stav da jest, iako se osobno time nikad ne bih bavio. Ja ne bih napisao taj tekst, ne bih ga potpisao, ne bih ga uredio. Mogu imati načelni stav o tome je li to etično ili nije, ali ja se zapravo nekako gledam kloniti tih tema koje pred mene postavljaju takvu vrstu etičkih pitanja. Mene ne zanima ulaziti u neku temu gdje je pitanje ulazim li ja u nečiji osobni prostor ili ne. Jer kad razmišljam o tom pitanju ulazim li ja u nečiji osobni prostor ili ne, to znači da tema koju obrađujem nije dovoljno važna. Jer nije posao novinara da ispriča sve priče koje se u ovoj državi događaju, posao novinara je da odabere najvažnije priče koje se događaju.
Ivana: Je li u Vašem dosadašnjem radu bilo nekih situacija, zahtjeva, radnih zadataka, očekivanja drugih (nadređenih, kolega…) ili vlastitih s kojima ste se zaista jako teško nosili i izlazili na kraj?
Novinar: Pa zapravo ne naročito. Ono s čime se meni najteže nositi su reakcije ili izostanak reakcije koje dolaze nakon nekih velikih priča, ili onih koje ja percipiram velikim. U slučaju da te priče izazovu reakciju, ona najčešće nije substancijalna, zapravo privlači puno negativne pozornosti, imaš prijetnje, a možda je još gori potpuni izostanak reakcije. Ti ulažeš neki trud i vrijeme da ispričaš neku priču, misliš da je ta priča bitna i da bi trebala imati veliki utjecaj na svih nas i onda ju malo tko primijeti jer ljudi nemaju vremena da budu dovoljno svjesni svega što se događa oko njih.
Ivana: Kad govorite o izostanku reakcija, čini mi se da više mislite na čitatelje i publiku. Ili se to odnosi i na neke druge instance društva?
Novinar: Da, to je ono što generalno zovemo zainteresirana javnost. Jer kad ti se javnost uhvati za neku priču, to je početak lančane reakcije – ona tjera neke institucije da se time bave, ali uvijek moraš privući pažnju zainteresirane javnosti jer onda reagiraju i razne druge strukture.
Ivana: Ima li nešto još na temu izvora stresa i onog što Vam je teško u poslu, što bi željeli dodati? Možda neka razlika u sadašnjoj poziciji u odnosu na ranije radno iskustvo?
Novinar: Mislim da sam dosta dobro pokrio to što smatram kritičnim problemom za ljude koji rade u novinarskom sektoru i generalno za njihovo mentalno zdravlje. Problem je naprosto ekonomske prirode. Ne postoji više nitko tko želi plaćati novinarski sadržaj, ne postoje čitatelji koji to žele, ne postoje oglašivači koji to žele. To naravno utječe na kvalitetu novinarstva i to posebno utječe na razinu kvalitetu života ljudi koji se novinarstvom bave.
Ivana: Na koji način posao i stresori kojima ste izloženi utječu na Vas osobno? Kako znate da ste pod stresom, koji su to znakovi i simptomi koji se pojavljuju?
Novinar: Simptomi stresa.. napetost, anksioznost, umor, nervoza su simptomi koje prepoznajem kao simptome stresa. Oni se uglavnom javljaju u prolongiranim periodima preopterećenosti poslom, preopterećenosti na način da se radno vrijeme svede na oko deset sati na dan, što mi se sada događa češće nego prije. Dok sam bio zaposlen u redakciji nekako sam manje ulagao prekovremene sate, dok sada više nemam radnog vremena, nemam prekovremenog, imam samo zadatke koje moram ispuniti, a njih se nekad napuni. I to nije više tako samo u novinarstvu, to je svijet u kojem se upravlja projektima i budžetima tako da se povećavaju obaveze, odnosno širi se dijapazon onoga što radiš. Ti u potpunosti sam odlučuješ što ćeš raditi i kada ćeš krenuti raditi, no to ponekad rezultira time da mi se događaju periodi u kojima radim po deset ili više sati. To je razdoblje u kojem počinjem intenzivno osjećati stres.
Ivana: Na koji način posao koji radite, saznanja i iskustva koja kroz njega stječete (bilo kroz sadržaj, bilo kroz kontakte s ljudima, ono što iz različitih kutova promatraš) utječu na Vas, vaša uvjerenja i vrijednosni sustav?
Novinar: Da, utječe na mene. U novinarstvu kao i u svakom drugom poslu čovjek nastupa iz određenog ideološkog gledišta, samo što je to u novinarstvu važnije nego u nekim drugim poslovima jer novinar ima veći učinak na druge. Nemoguće je pobjeći od toga da ti dolaziš ideološki formiran koliko toliko u taj posao i taj posao mora nužno utjecati na tvoja ideološka uvjerenja. Onaj tko kroz svoju novinarsku karijeru ostaje istih ideoloških uvjerenja, taj nešto ne radi dobro; ako ne dopušta da nove informacije i argumenti na njega utječu, nešto ne radi kako treba. Ja sad mogu vidjeti neke slijepe točke koje sam imao u prošlosti kojih onda nisam bio svjestan zato što sam kroz godine obavljanja ovog posla usvojio neke nove informacije. U novinarstvu je to lakše nego u svakodnevnom životu zato što je to posao koji te po definiciji tjera da stalno usvajaš nove informacije. Ja nemam vremena da propitujem je li nešto istina ili nije. Meni trebaju činjenice, a kad utvrdim činjenice, ja znam što je istina i što nije. Ja se ne mogu dovesti u situaciju da kažem „to ne može biti tako“ zato što to ne odgovara mom sustavu vrijednosti jer onda loše radim svoj posao, a dosta mi je bitno dobro raditi svoj posao. Moram živjeti od njega.
Ivana: Možete li i hoćete li s nama podijeliti neka svoja osobna uvjerenja ili promjene koje su Vam se na osobnoj razini dogodile u odnosu na ono kada ste počeli i sada? Kakvo je svijet postao mjesto za Vas?
Novinar: Kad sam se počeo baviti novinarstvom, svakako sam mislio da je svijet bolje mjesto nego što mislim da je danas. Doduše, mislim da to nema veze sa mnom, to ima veze s političkom činjenicom da je svijet nekada bio nešto stabilnije mjesto. A danas se događaju neke stvari poput masovnih oblika komunikacije koje ga prilično destabiliziraju. I da, to je sigurno nešto na što je moj posao utjecao jer me moj posao tjera da budem jako dobro informiran. Kad si kroz duži vremenski period jako dobro informiran, onda vidiš i kako se svijet zapravo mijenja. Zadnjih desetak godina je to bilo teško ne primijetit jer su se te promjene prilično ubrzale jer se razvoj tehnologije ubrzao. Svakako sam manje optimističan naspram budućnosti nego što sam bio.
Ivana: Kakav utjecaj Vaš posao ima na neke druge uloge koje imate u životu kao recimo prijatelj, partner, suradnik na nekim drugim projektima?
Novinar: Novinarstvo traži dosta veliki angažman na način da moraš biti stalno informiran. To znači da samo na čitanje medijskog sadržaja ti odlazi dosta sati, puno više nego prosječnoj osobi. To onda znači da je nešto teže održavati socijalni kontakt, što je jedan od razloga zbog čega su većina mojih prijatelja novinari jer su u potpuno istoj situaciji kao i ja i onda je nekako lakše s njima se povezati. A ti kontakti s prijateljima su često svakodnevni upravo zbog prirode posla jer se bavimo istim stvarima. Neobaveznija druženja se uglavnom događaju vikendima, isključivo vikendima gdje opet gledam da to bude neka mirnija atmosfera u kojoj se može sjediti i razgovarati. Nemam neki buran socijalni život koji uključuje stereotipe o novinarima – nekad jesam imao, no sad više nemam energije za to J.
Ivana: Ovo zvuči malo više kao posljedica starenja J.
Novinar: Vjerojatno J.
Ivana: Na koji način se nosite sa svim ovim zahtjevima i stresorima koje ste opisali? Što Vam pomaže i koje su Vaše strategije nošenja sa stresom svog posla, kako balansirate profesionalni i privatni život?
Novinar: Ono što dobro dođe u takvim situacijama je razgovor s kolegama, posebno s iskusnijim kolegama zato što neke situacije koje se mogu tebi činiti traumatske su vrlo često sastavni dio posla i netko drugi ih je već prošao puno puta. Pomaže čuti perspektivu ljudi koji su bili u sličnoj situaciji, pomaže čuti što su oni mislili i kako su se nosili u sličnoj situaciji. I na kraju, s obzirom da je novinarstvo dominantan posao koji ima svoj ritam, te stvari brzo prođu. Ključno je imati neku zdravu podršku u situaciji kada zaista jesi izložen takvoj vrsti pritiska, kome se možeš obratiti, s kim možeš razgovarati. Ali news cycle ide nekim svojim ritmom i ono to se događalo prije 48 sati, već je staro.
Ivana: Iako vjerujem da to iskustvo sigurno ostavlja vidljivi trag na razne načine. Imamo još dva pitanja. Ono što je nama bilo nekako posebno važno čuti i perspektivu novinara o tome kako javnost danas doživljava novinarstvo. To je danas prisutna tema i često čujemo rasprave tko je za što kriv pri čemu vrlo često idu i neke poruke prema medijima. Kako je Vama kada javnost i stručnjaci različitih profila kritiziraju današnje novinarstvo posebno teme usmjerene na senzacionalizam, osobito u perspektivi izvještavanja o osjetljivim skupinama?
Novinar: Ja znam da su te kritike vrlo često točne. Kvaliteta hrvatskog novinarstva nije na visokoj razini i novinarski standardi u Hrvatskoj se ne poštuju dovoljno. Oni novinari koje se najčešće šikanira su novinari koji dobro rade svoj posao. Vrlo je opravdano upućivati kritike na račun hrvatskih medija i zaslužuju te kritike. Međutim, problem je što je to negativna nuspojava koja dolazi kao posljedica, još opasnije pojave, a to je da smo društvo u kojem sve manje ljudi vjeruje medijima. Čemu onda točno vjerujemo? Koja je onda naša zajednička priča? Što je to što nas veže ako ne možemo vjerovati ljudima koji su tu da nam kažu što se dešava.
Ivana: Da, i meni se čini da je generalno jedna kriza, ne samo u HR iako mi najbolje znamo kako je kod nas, no i drugdje u svijetu se povjerenje u klasične medije zaista poljuljalo.
Novinar: Da, to je globalna pojava.
Ivana: Kad krenu kritike i priče u tom smjeru nepovjerenja, vidite li u tome neku svoju odgovornost kao novinara i u kojem dijelu ju vidite i osjećate?
Novinar: Svoju odgovornost kao novinara mogu pronaći eventualno u tome što u mlađim danima i prvim godinama nisam bio svjestan efekata koje novinarstvo proizvodi pa nisam možda dovoljno jako pazio na neke stvari na koje sam trebao. To je trajalo neko vrijeme, relativno kratko dok nisam naučio bolje.
Ivana: Na primjer, koje bi to bile stvari, lekcije koje ste naučili?
Novinar: Lekcija koju sam ja naučio je da naslov ne služi tome da kod nekoga izazove osjećaje ovakve ili onakve. Naslov služi tome da informira čovjeka o čemu se piše u tekstu. U novinskim redakcijama te vrlo često uče drugačije, jer ti žele prenijeti vještinu da ti kod čitatelja izazoveš emocionalnu angažiranost i dok ti netko ne kaže da je to loše i dok sam ne shvatiš zašto je to loše, ne razmišljaš o tome i slabo pratiš taj utjecaj.
Ivana: Istovremeno je taj dio i vrlo manipulativan.
Novinar: Jeste.
Ivana: Kada se ujutro spremate na posao, što je to što Vas vodi, motivira? Što je to što Vas i dalje pokreće i drži da ustrajete u poslu koji radite, unatoč nekim teškim situacijama i zahtjevima?
Novinar: Dvije stvari. Prvo: Mislim da je to što radim bitno, da to što radim je društveno korisno. Drugo je to što stvarno volim pisati. Kad sjednem pisati neki duži sveobuhvatniji tekst, to je neki osjećaj groznice koji me drži potpuno fokusiranim na tu jednu stvar i zapravo stvarno uživam u tom procesu slaganja rečenica, paragrafa, konstrukcija, odlučivanja, informiranja, stvaranja nekog činjeničnog toka koji bi trebao ispričati neku priču. Pokušavam pisati na jedan način koji je dosta kompliciran. Pokušavam ne pretjerano analizirati ili sugerirati jer mislim da, ako ti imaš dovoljan broj podataka i kada ih složiš u neku cjelinu, oni će sami po sebi pričati neku priču. To je ponekad dosta teško postići.
Ivana: Čini mi se da je u tome i jedan zahtjev za čitatelje. Takav način pisanja zahtijeva da s druge strane imate kritički pismenog čitatelja koji će se moći i znati snaći u takvom tekstu. I to je nešto što mislim da generalno nama kao društvu još nedostaje.
Novinar: Jeste, slažem se. Nedostaje nam medijske pismenosti, nedostaje nam kritičkog promišljanja, nedostaje nam svašta nešto. U Hrvatskoj srećom postoje neki dragi ljudi koje se bave time i rade najbolje što mogu. I ja ću morati njima vjerovati da rade svoj posao isto kao što drugi meni vjeruju da ću ja raditi svoj.
Ivana: Ima li nešto što još želite reći, što Vam je važno istaknuti na temu mentalnog zdravlja novinara, a da Vas to nismo pitali ili obuhvatili pitanjima?
Novinar: Ne, pitanja su bila dosta temeljita.
Ivana: Hvala Vam što ste se odazvali i sudjelovali u projektu Zagrebačkog psihološkog društva, hvala Vam na otvorenosti i što ste nam dopustili uvid u neka Vaša osobna iskustva i promišljanja.