ZA ZPD PISALA MARIJA STOJEVIĆ
Pored moje zgrade postoji jedan kontejner za plastiku. Po mojoj procjeni, to je jedan jedini kontejner za plastiku u okrugu barem pola kilometra. Ima potpuno nepraktičan mali otvor za ubacivanje otpada, gotovo uvijek je pun i, kako saznajem, prazni se svakih nekoliko tjedana. Kada sam počela odvajati plastiku u svom kućanstvu, došla sam do deprimirajuće spoznaje da svakodnevno proizvodim, kao i većina ljudi, ogromnu količinu plastičnog otpada. A onda sam nastavila sa svojim životom, ispunjenim mojim osobnim obavezama, problemima i aktivnostima. Što nije u redu sa mnom?
Znanstvena zajednica gotovo je jednoglasna u stavu da se zemlja kontinuirano zagrijava i da dolazi do značajnih klimatskih promjena, da su klimatske promjene u velikoj mjeri uzrokovane ljudskom aktivnošću te da imaju dugotrajan i značajan utjecaj na čovjeka i ekosustav (IPCC, 2014). Domaći i strani mediji vrve tekstovima o katastrofičnim predviđanjima znanstvenika o brzini, razmjerima i efektima klimatskih promjena. Unazad nekoliko godina mnogo se u javnosti razgovara o opasnostima koje plastika i izgaranje fosilnih goriva nose za okoliš, o izumiranju životinjskih vrsta i nestanku njihovih staništa, podizanju razine mora i prosječne temperature. U zapadnim zemljama, zelene stranke i političke opcije dobivaju sve veću vidljivost.
Ipak, većina nas svaki dan ustaje, odlazi na posao, odgaja djecu, planira putovanja, otplaćuje kredite, uplaćuje mirovinsko i definitivno ne razmišlja o uskorom izumiranju jedine planete koju imamo. Kako to da ležerno zurimo u apokalipsu i ne trepnemo?
Jedan od razloga je nesrazmjer u prihvaćanju klimatskih promjena kao činjenice između znanstvenika i neznanstvenika. Weber i Stern (2011) sažimaju podatke različitih nacionalnih anketa provedenih na općoj populaciji iz 2008. i 2009. godine, prema kojima u Ujedinjenom Kraljevstvu i Sjedinjenim Američkim Državama samo oko 49% ispitanika vjeruje da se planeta zagrijava primarno zbog ljudske aktivnosti. Podaci za druge zemlje variraju – u Japanu je to 91% ispitanika, u Argentini 81%, u Italiji 65%, a u Njemačkoj 59%. Navedeno se može objasniti time da je laiku teško shvatiti u potpunosti kako funkcioniraju klimatske promjene – sami mehanizmi su kompleksni, glavni uzročnici (staklenički plinovi) su nevidljivi, a njihove posljedice vremenski i geografski udaljene za većinu nas. Pritom, većina ljudi ne razumije rigorozne metode koje znantsvenici koriste kako bi proučavali ove fenomene, već se oslanja na vlastite procjene i vjerovanja (Weber & Stern, 2011). Znanstvena metoda zahtijeva visoku razinu kritičnosti u iznošenju zaključaka – čak i kada nalazi snažno podupiru postojanje klimatskih promjena, znanstvena zajednica oslanja se na termine poput „vrlo vjerojatno uzrokuje/povezano je“ u tumačenju rezultata, što laiku može ostaviti dojam da ima mnogo prostora za sumnju u te tvrdnje.
McDonald, Chai i Newell (2015) su se u svom preglednom radu bavili pojmom tzv. „psihološke distance“ u kontekstu klimatskih promjena. Psihološka distanca odnosi se na udaljenost objekta ili događaja od pojedinca i njegovog pojma o sebi. Tako smo ono što se događa sada, u našem susjedstvu i ljudima poput nas skloni percipirati kao psihološki blisko, odnosno konkretno, dok se psihološki daleki objekti i događaji percipiraju više apstraktno. Autori razmatraju kako ta razlika utječe na našu spremnost da poduzmemo konkretne korake i djelujemo; u kontekstu klimatskih promjena naša spremnost na akciju ovisi o tome koliko bliskom i konkretnom percipiramo prijetnju posljedica klimatskih promjena. Pokazalo se da, iako većina ljudi smatra da su klimatske promjene stvarne, nisu baš toliko uvjereni da imaju velike i teške posljedice. Također, ljudi su skloni ovaj problem promatrati kao nešto što će se dogoditi u dalekoj budućnosti (iako predviđanja znanstvenika teške posljedice globalnog zatopljenja vremenski smještaju već u sljedećih nekoliko desetljeća). Nadalje, teške posljedice klimatskih promjena u našim glavama se obično vežu za geografski i socijalno udaljena mjesta, odnosno zemlje u razvoju, s kojima asociramo lošu infrastrukturu te nedostatak progresivnih javnih politika i ekološke osvještenosti. Sve navedeno nam olakšava da se bezbrižno sami u autu kotrljamo prema poslu u jutarnjoj gužvi na Slavonskoj.
Robert Gifford u svom članku (Gifford, 2011) identificira čak 29 psiholoških barijera u djelovanju kako bi se smanjile klimatske promjene, a naziva ih „zmajevima inercije“, koje dijeli u klastere. Jedan od tih klastera se odnosi na našu ograničenu kogniciju. U skladu s već opisanim, naši pradavni mozgovi navikli su biti orijentirani na neposredne i bliske prijetnje. Uz to, naše znanje je ograničeno, obojeno pojednostavljenim i često pristranim medijskim izvještajima. Ne pomaže ni činjenica da konstantna preplavljenost informacijama iz okoline dovodi do otupjelosti na poruke o opasnosti klimatskih promjena. Dodaj prstohvat nepobjedivog ljudskog optimizma i percipirane bespomoćnosti pojedinca pred ovako ogromnim problemom i dobivamo pravi recept za pasivnost.
Gifford navodi i utjecaj ideoloških uvjerenja, pri čemu vjerovanje u potpuno neregulirano tržište, želja za očuvanjem komfora i statusa quo, kao i uvjerenje da će nas tehnološki napredak kad tad spasiti od posljedica globalnog zatopljenja, dovode do manje spremnosti na promjenu. Dio razloga se tiče i naših dosadašnjih ulaganja. Ljudi ulažu u određeni način života, npr. posjedovanje osobnog automobila ili štednju za avionsku kartu za odlazak na odmor. Kada smo dosad toliko već dali, zašto ne bismo uživali u plodovima svog rada i malo uživali? Pogotovo ako naš susjed radi to isto i nema namjeru ničega se odreći.
Zaista, mnogo je potencijalnih razloga za ležerno zurenje u apokalipsu, od kojih neki nisu ni nabrojani u ovom tekstu. Zamislite da ste na početku atletske trake, niste baš u kondiciji, a netko vas traži da u trku preskočite 29 prepreka. Samo najmotiviraniji i najdiscipliraniji od nas bi preskočili sve bez posrtanja i padanja.
Zbog svega navedenog vrlo je važno uzeti u obzir psihološka ograničenja i barijere, kako bismo bolje razumijeli što nas kao ljude pokreće i sputava u boljoj brizi za okoliš. Na taj način možemo kao pojedinci donositi odluke o promjenama u ponašanju, ali i na razini društva donositi javne politike koje će uzeti u obzir naše iracionalno i nesavršeno djelovanje.
LITERATURA:
Gifford, R. (2011). The dragons of inaction: Psychological barriers that limit climate change mitigation and adaptation. American Psychologist, 66(4), 290-302.
IPCC, 2014: Climate Change 2014: Synthesis Report. Contribution of Working Groups I, II and III to the Fifth Assessment Report of the Intergovernmental Panel on Climate Change [Core Writing Team, R.K. Pachauri and L.A. Meyer (eds.)]. IPCC, Geneva, Switzerland, 151 pp.
McDonald, R. I., Chai, H. Y., & Newell, B. R. (2015). Personal experience and the ‘psychological distance’ of climate change: An integrative review. Journal of Environmental Psychology, 44, 109-118.
Weber, E. U., & Stern, P. C. (2011). Public understanding of climate change in the United States. American Psychologist, 66(4), 315-328.