ZA ZPD PISALA ANITA LISEC
Siromaštvo je postalo neizbježan pojam današnjice. Potresne priče ljudi koji žive bez osnovnih životnih potrepština poput hrane, struje ili pristupa vodi nerijetko se nalaze u novinskim člancima i televizijskim emisijama, a gotovo na svakom uglu moguće je naići na beskućnike, sakupljače boca ili obitelji koje se bore za preživljavanje. Iako svijest o lošoj ekonomskoj situaciji u Hrvatskoj često ublažava naše reakcije prema osobama koje žive u siromaštvu, ponekad je teško izbjeći okrivljavanju i preispitivanju tuđih odluka. Svjesni smo da su siromašni ljudi često skloni kontraproduktivnim ponašanjima koja ih vode u još veće siromaštvo, a ta ponašanja onda često objašnjavamo njihovim karakteristikama, poput nedostatka samokontrole ili educiranosti.
Istraživanja su pokazala da su u odnosu na druge, osobe s nižim prihodima sklonije posuđivati previše novca (Mendel, 2005; prema prema Shah, Mullainathan i Shafir, 2012), premalo štedjeti (Shurtleff, 2009; prema Shah, Mullainathan i Shafir, 2012) te češće igrati igre na sreću (Haisley, Mostafa i Loewenstein, 2008). Iako se do prije nekoliko godina većina istraživanja u tom području fokusirala na okolinske faktore (poput ekonomske situacije) i na karakteristike siromašnih (primjerice na nižu razinu obrazovanja), novi pravac istraživanja upućuje na to da stvarni, ali i percipirani nedostatak resursa imaju posljedice za naš kognitivni svijet, mijenjajući način na koji donosimo odluke i gledamo na probleme.
Shah, Mullainathan i Shafir (2012) pretpostavili su da stanje neimaštine dovodi do većeg fokusa na trenutnu situaciju, pa se samim time problemi čine još većima i hitnijima. To pak dovodi do još veće angažiranosti oko rješavanja trenutnog problema, iz čega proizlaze odluke koje su često loše za budućnost pojedinca. Važno je naglasiti da se ova teorija ne usmjerava samo na materijalnu neimaštinu, već na percipirani nedostatak bilo kakvih resursa, poput vremena ili statusa.
Možda ste se našli u situaciji da ste zbog lošije financijske situacije odgađali manje popravke u vašem domu pa su se ti manji problemi s vremenom pretvorili u veće i skuplje. Ili ste pak u školskim danima zbog vremenskog pritiska za predaju seminara zanemarili kvalitetno učenje za nadolazeći ispit. Budući da neimaština dovodi do veće usmjerenosti na rješavanje nekih problema, ona istovremeno dovodi i do zanemarivanja nekih drugih.
Neimaština bilo koje vrste dovodi do veće sklonosti za posuđivanjem, s nedovoljno pažnje usmjerene na to nadilaze li dobici gubitke. Tako su neke osobe sklone „posuđivati vrijeme“ traženjem produženja rokova koji ih pritišću, dok istovremeno zanemaruju važne zadatke koji stvaraju manje pritiska u danom trenutku. Takvo ponašanje u konačnici može dovesti do lošijih dugotrajnih ishoda.
Kako bi testirali svoje pretpostavke, Shah i suradnici (2012) proveli su niz istraživanja koristeći jednostavnu eksperimentalnu manipulaciju. U svih pet eksperimenata sudionike su po slučaju podijelili u skupine „siromašnih“ kojima su dani manji resursi i „bogatih“ koji su raspolagali s većim resursima za igranje društvene igre. Zadatak im je bio da koristeći dobivene resurse postignu što bolji rezultat u igri. Ukoliko bi završili jedan krug igre bez da potroše sve resurse, taj ostatak bi se prenosio u sljedeću rundu. Osim toga, igrači su bili podijeljeni u skupine i ovisno o tome je li im bilo dopušteno posuđivati resurse za nastavak igre ili ne.
U jednom od istraživanja sudionici su trebali odigrati određeni broj krugova igre Kolo sreće. Neimaština je bila manipulirana dobivenom količinom resursa, to jest dopuštenim brojem pokušaja za pogađanje (manji broj pokušaja za siromašne i veći broj za bogate). Po završetku igre, svi su sudionici rješavali kognitivni zadatak. Iako je logično pretpostaviti da će bogati postići lošiji rezultat na zadatku budući da su zbog većeg ukupnog broja pokušaja proveli više vremena pogađajući (te se više umorili), autori su smatrali da će siromašni biti manje uspješni zbog toga što će manji broj pokušaja koje imaju na raspolaganju dovesti do toga da budu više zaokupljeni igrom. Ta je pretpostavka i potvrđena – siromašni su postigli značajno niži rezultat na kognitivnom testu, unatoč kraćem vremenu provedenom u igri i manjoj količini pogađanja. Druga istraživanja u nizu potvrdila su ovu pretpostavku te su pokazala da su siromašni skloniji posuđivati razmjerno više resursa u odnosu na dobivenu količinu nego bogati. Osim toga, bogati su postizali jednake rezultate bez obzira na to je li im posuđivanje sredstava bilo dopušteno ili ne, dok su siromašni bili puno uspješniji kada im je posuđivanje bilo zabranjeno. Što su više siromašni bili fokusirani na trenutni krug igre, više su zanemarivali budućnost i više su posuđivali resurse namijenjene za sljedeće krugove. Konačno, siromašni su, u usporedbi s bogatima, bili skloniji zanemariti informacije koje su služile kao pomoć za sljedeće krugove igre jer su bili previše usmjereni samo na trenutni krug.
Gledajući zajedno, rezultati svih pet provedenih eksperimenata nude uvjerljivu podršku za pretpostavku da stanje neimaštine dovodi do kognitivnih pristranosti te da se pri tome ljudi češće usmjeravaju samo na trenutne probleme, a zanemaruju druge koji u danom trenutku nisu toliko istaknuti. Samo stanje neimaštine dovodi do propusta pažnje koji s vremenom mogu imati dalekosežne posljedice.
Osim toga, važno je spomenuti i istraživanje Mania i suradnika (2013) koji su pitanje kognitivnog funkcioniranja u stanju neimaštine istraživali izvan laboratorija. Autori su pokazali da farmeri pokazuju niži uspjeh na kognitivnim testovima prije žetve (u stanju neimaštine) nego nakon žetve kada imaju dovoljno resursa. Niti jedan od očekivanih faktora, poput razlike u dostupnom vremenu, prehrani, posvećenosti oko posla ili stres nisu uspjeli objasniti nastalu razliku u kognitivnom funkcioniranju. Čini se da je upravo siromaštvo zaslužno za snižavanje kognitivnih kapaciteta.
Ovi nalazi nude novi smjer za programe pomoći ljudima koji su u vremenskoj ili materijalnoj neimaštini, preusmjeravanjem njihove pažnje na specifične buduće potrebe. Osim toga, oni bacaju sasvim novo svijetlo na razloge siromaštva što može produbiti razumijevanje okoline za probleme s kojima se siromašni susreću. Loši odabiri nisu samo pod utjecajem karakteristika ljudi, već se čini da je za njih uvelike zaslužna i situacija u kojoj se oni nalaze. Pomalo paradoksalno, čini se da je za dugotrajno siromaštvo jednim dijelom odgovorno upravo stanje siromaštva koje smanjuje kognitivne sposobnosti te otežava razmišljanje o budućnosti i donošenje razboritih odluka.
Izvori:
Haisley, E., Mostafa, R., & Loewenstein, G. (2008). Myopic risk-seeking: The impact of narrow decision bracketing on lottery play. Journal of Risk and Uncertainty, 37(1), 57–75.
Anandi Mani, Sendhil Mullainathan, Eldar Shafir, Jiaying Zhao 2013. Poverty Impede Cognitive Function. Science, Vol. 341, pp. 976-980.
Shah, A. K., Mullainathan, S., & Shafir, E. (2012). Some Consequences of Having Too Little. Science, 338(6107), 682–685.