ZA ZPD PISAO LUKA JURAS
Istraživanja pokazuju da je postizanje sreće za većinu ljudi najvažniji životni cilj. Kad pogledamo oko sebe, mogli bismo zaključiti kako je većina ljudi uspješna u postizanju tog cilja jer se ne trebamo jako truditi kako bismo vidjeli nasmiješena lica. Dovoljno je samo otvoriti neku društvenu mrežu, pogledati plakate u gradu ili proći pokraj skupine ljudi koja sjedi u kafiću. Konstantna bombardiranost srećom i veseljem nagnala je američkog psihologa Alexa Jordana da se sa suradnicima pozabavi pitanjem podcjenjuju li ljudi učestalost neugodnih emocija kod drugih ljudi i kako je to podcjenjivanje povezano s psihološkom dobrobiti.
Jordan i suradnici svoju hipotezu da podcjenjujemo učestalost neugodnih emocija kod drugih ljudi temelje na dvije činjenice. Istraživanja pokazuju da su ljudi skloni doživljavati više ugodnih emocija u situacijama kad su okruženi drugim ljudima i više neugodnih emocija u situacijama kad su sami. S obzirom na to da doživljaje i emocije drugih možemo opažati samo u socijalnim situacijama, a svoje vlastite emocije opažamo u svim situacijama, pa tako i u samotnim trenucima, možemo pogrešno zaključiti da drugi doživljavaju više ugodnih, a manje neugodnih emocija. Osim što u različitim situacijama doživljavamo različite emocije, društvene norme i pravila određuju koje emocije je prikladno iskazati u kojoj situaciji. Roditelji, učitelji i druge odrasle osobe su vjerojatno svima nama tijekom djetinjstva jasno dali do znanja da kad smo okruženi drugim ljudima ne smijemo biti tužni, ljuti, razočarani i frustrirani, a ako osjetimo neku od navedenih emocija, onda ju nikako ne smijemo pokazati. Takav sklop društvenih normi potiče nas da u situacijama kad smo okruženi drugim ljudima potisnemo neugodne emocije, navučemo lažni smiješak i ne pričamo o nevoljama s kojima se susrećemo (jer ne želimo ispasti slabići). Stalna usporedba onoga kako se osjećamo iznutra s nerealnim razinama sreće kod drugih može imati posljedice na našu psihološku dobrobit. Naime, stalna uzlazna socijalna usporedba (tj. uspoređivanje s onima kojima je bolje od nas) povezana je s osjećajem nezadovoljstva vlastitim životom (sjetite se one „kako on može, a ti ne možeš“).
Istraživači su na temelju ovih spoznaja postavili hipoteze koje su provjerili na četiri nezavisna uzorka sudionika. Prva hipoteza glasila je da će sudionici izvijestiti da su neugodne emocije češće doživljavali u situacijama kad su bili sami, da su takve emocije potiskivali kad su bili okruženi drugim ljudima i da o njima nisu pričali s drugim ljudima. Kako bi provjerili ovu hipotezu, istraživači su zamolili sudionike da opišu jedan događaj koji je kod njih izazvao ugodne i jedan koji je izazvao neugodne emocije. Za svaki događaj sudionici su trebali procijeniti jesu li drugi mogli opaziti njihove emocije, jesu li ih pokušali sakriti i jesu li s drugima pričali o njima. Rezultati istraživanja potvrdili su hipotezu jer su sudionici procjenjivali da su neugodne emocije, u odnosu na ugodne, češće doživljavali u samoći, skrivali od drugih i nisu o njima pričali. U drugom dijelu istraživanja istraživači su na temelju opisa koje su prikupili u prvom dijelu istraživanja sastavili kratki upitnik koji se sastojao od šest najčešćih događaja koji su kod sudionika izazivali ugodne (npr. odlazak na tulum) i šest koji su izazivali neugodne emocije (npr. uznemirujuća svađa s prijateljem ili parterom). Sudionici su trebali označiti koje su od 12 ponuđenih događaja doživjeli u zadnjih mjesec dana, ali i procijeniti koliki postotak njihovih kolega je doživio te događaje u istom vremenskom periodu. Usporedba odgovora na ova dva pitanja pokazala je da sudionici podcjenjuju koliko često se njihovim vršnjacima događaju situacije koje izazivaju neugodne emocije, dok takvu pristranost nisu pokazali za događaje koji izazivaju ugodne emocije. Štoviše za neke događaje koji izazivaju ugodne emocije pristranost je išla čak u drugom smjeru pa su studenti precjenjivali koliko se njihovi kolege druže s prijateljima i odlaze na tulume.
U trećem dijelu istraživanja istraživači su željeli provjeriti može li se sklonost da podcjenjujemo količinu neugodnih emocija kod drugih objasniti time što se neugodne emocije, u odnosu na ugodne, češće potiskuju. Sudionici su u razdoblju od nekoliko mjeseci na kraju svakog tjedna procjenjivali u kojem stupnju su tijekom cijelog tjedna doživjeli različite emocije, ali i koje emocije su pokazivali drugima. Uz to, svaki sudionik je odabrao tri bliske osobe koje su procijenile u kojem stupnju su tijekom cijelog istraživanja sudionici doživjeli različite emocije. Rezultati pokazuju da čak i bliske osobe podcjenjuju učestalost neugodnih emocija, a precjenjuju učestalost ugodnih. Dodatne analize podataka pokazale su da se takva pristranost može djelomično objasniti time što su sudionici više potiskivali izražavanje neugodnih, u odnosu na ugodne emocije. U posljednjem dijelu istraživanja istraživači su željeli provjeriti je li veća sklonost podcjenjivanju zastupljenosti neugodnih emocija kod drugih povezana s nižom razinom psihološke dobrobiti. Prikupljeni podaci pokazali su da sudionici koji su u većem stupnju podcjenjivali zastupljenost neugodnih emocija kod drugih ljudi izvještavali o većem osjećaju usamljenosti i nižoj razini zadovoljstva životom.
Autori su rezultate istraživanja objasnili načinom na koji razmišljamo u socijalnim situacijama. Kao prvo, kada zaključujemo o uzrocima ponašanja drugih ljudi, skloni smo počiniti osnovnu atribucijsku pogrešku koja se odnosi na to da procjenjujemo kako je ponašanje drugih više pod utjecajem stabilnih dispozicija, a naše ponašanje pod utjecajem situacijskih faktora. Dakle, kad u socijalnim situacijama opazimo kako su drugi sretni to ćemo vjerojatnije pripisati nekim njihovim osobinama, na primjer vedrom duhu, a ne zahtjevima situacije. Drugi mehanizam koji autori smatraju važnim za objašnjenje rezultata istraživanja je emocionalno pluralističko neznanje. Jordan i suradnici navode kako sklonost ljudi da u socijalnim situacijama doživljavaju više ugodnih emocija i pritisak društvenih normi da potisnu neugodne emocije pojedinca može navesti da pomisli kako opažena sreća predstavlja prevladavajuće stanje kod ljudi. Zbog toga pojedinac kad je okružen drugim, naizgled sretnim ljudima, osjeća pritisak da potisne neugodne emocije i nastoji izgledati sretno kao i drugi. Međutim, tako iskazanu sreću kod sebe percipiramo kao neautentičnu masku za uklapanje u društvo pa se osjećamo usamljeno i nezadovoljno jer ono što stvarno iznutra osjećamo uspoređujemo s nerealno opaženom srećom kod drugih.
Što na temelju ovog istraživanja možemo ponijeti u naše svakodnevne živote? Prije svega, u situacijama kad smo okruženi drugima i osjećamo pritisak da trebamo biti nasmiješeni i sretni, a mi se ne osjećamo tako, možemo skupiti hrabrost pokazati i pričati o onome kako se stvarno osjećamo. To je važno jer postoji velika vjerojatnost da u skupini ljudi s kojom se družimo postoji još barem jedna osoba koja se osjeća isto ili slično kao mi. Osim toga, doživljavanje neugodnih emocija jednako je važno kao i doživljavanje onih ugodnih jer su sve emocije važni i nezamjenjivi suputnici koji nas prate kroz život.
Originalni rad:
Jordan, A. H., Monin, B., Dweck, C. S., Lovett, B. J., John, O. P., i Gross, J. J. (2011). Misery has more company than people think: Underestimating the prevalence of others’ negative emotions. Personality and Social Psychology Bulletin, 37(1), 120-135.