ZA ZPD PISALA SENA PUHOVSKI
“Oni” su djeca i mladi. “Mi” smo odrasli, roditelji, stručnjaci, novinari, promatrači. “Ekrani” su mobiteli, računala, TV, tableti i sl. Tehnologija je tu sa nama, naših ruku i glava djelo. Nešto što se mijenja brzo i ponekad nepredvidljivo, nešto na što, kada je u rukama mladih, često gledamo kao na negativnu pojavu.
Čini se da je među onim starijima u društvu oduvijek prisutno čuđenje u odnosu na mlade i njihovu “ovisnost” o tehnologiji. Ljutili smo se kada su “neprekidno visili na telefonu” – fiksnom. Čudili kada su počeli “buljiti po cijele dane u televiziju”. Iako nekad nepojmljivo, danas je za većinu odraslih sasvim normalno npr. da je u kućanstvu televizor upaljen cijeli dan. Trenutno pak mnogo govorimo o mladima i (online) igricama, djeci i mobitelima, djeci, mladima i online životu.
Kada govorimo o toj temi često govorimo na neki od ovih načina:
- Simptomi ovisnosti o igranju (online) igrica kod djece i mladih
- Opasnosti koje prijete u “cyber prostoru” i kako zaštititi djecu
- Koliko vremena djeca određenih dobi provode pred ekranima
- Ograničenja i pravila koja kao odrasli moramo postaviti djeci
Iako tekst o djeci i ekranima, ovo nije tekst ni o jednoj od gornjih tema.
Ovo je tekst o odnosu. Odnosu između roditelja i djece. Odnosu između onih odraslih koji djecu odgajaju u širem smislu i djece. Odnosu između nas “starih” i njih “mladih”. I u krajnjem slučaju odnosu nas sa samima sobom.
Mi, psiholozi koji se bavimo djecom, u svojoj praksi zaista gotovo svakodnevno sa roditeljima razgovaramo o ovoj temi. Roditeljsku zabrinutost, muku i bespomoćnost najčešće ne čujemo izrečene u toj formi već prije u rečenicama koje reflektiraju kritičnost, nezadovoljstvo, ljutnju, razočaranje, čuđenje i nerazumijevanje. Uz takve rečenice u paru idu djeca koja su ljuta, razočarana, povrijeđena, osjećaju se krivo i bazično imaju (opravdano) osjećaj da se prema njima ne postupa fer. Takva situacija nerijetko dovodi do udaljavanja roditelja i djece i narušavanja odnosa. Odnosa koji je, bez obzira na ono kako u tom času možda izgleda, strahovito važan. I jednima i drugima.
Pitanje sa kojim nam roditelji dolaze jest najčešće: “Kako da ju odučimo od ovisnosti o mobitelu i igricama?”, “Koliko smije dnevno i što kada to vrijeme prekorači?”, “Meni još jedino ostaje da kablove nosim na posao pa to i radim” – rekla je jedna mama. Očekivanje koje se postavlja pred nas stručnjake jest jasno – to da damo odgovor u stilu “pet koraka do sreće”. Maknite mu mobitel, ograničite vrijeme, oduzmite mobitel kao kaznu za lošu ocjenu, stavite šifre i sl. Očekivanje da kažemo brojke; koliko sati, minuta, koje igrice da, a koje ne, koliko radnim danom, koliko vikendom, na koliko oduzeti….
Međutim ovakva “rješenja” ne rješavaju problem. Dapače čine ga gorim jer jedino što time dobijemo jest da djeci pokažemo “tko je gazda”, tko je taj koji ima moć. U igri “tko je jači taj kvači” svi gube, a djeca uče samo to da se moraju pritajiti dok oni ne budu ti koji su jači ili u najmanju ruku neovisni. Ovakvo nošenje sa problemom od roditelja nerijetko traži da zapravo igra ulogu Strogog i Dosljednog Roditelja za koju mu je scenarij napisao stručnjak ili ga je našao negdje na Internetu. No roditelji teško mogu biti autentični u toj situaciji upravo zato jer, iako u najboljoj namjeri, igraju ulogu i čine ono što im je rekao netko drugi. Dobili su recept koji slijede i ono što nam praksa pokazuje je da recept ne funkcionira jer djeca ne “kupuju” ulogu, njima treba odnos i roditelj koji je iskren i autentičan. To da takvi scenariji najčešće ne funkcioniraju ili barem ne na duže staze najčešće odražavaju rečenice roditelja koje čujemo također gotovo svakodnevno: “Ja mu uzmem mobitel ali njemu je svejedno. Što sad da radim?”. Ako jedan od najpopularnijih recepata koji imamo ne funkcionira možda da vidimo koje su nam još opcije?
Ono što možemo učiniti u ovoj situaciji, iako to nije nimalo lako, jest primiti veliki poklon koji nam djeca daju. Naime svojim ponašanjem daju nam ogledalo u kojem možemo dobro vidjeti sami sebe, kao pojedince ali i kao društvo. Time dobivamo šansu za uvid, a onda i za promjenu, rast i razvoj.
Što radimo kada čekamo u redu u banci, što radimo dok se djeca igraju u parku, što radimo kad se vozimo u tramvaju ili busu pa čak i kada je na semaforu crveno? Imamo li mobitele na radnim mjestima – utišane ali prisutne, u vrtićima dok se djeca igraju vani, u uredima, u školama pod odmorom, u bolničkim kutama i da, na radnim stolovima psihologa. Kad imamo pauzu na poslu (a ponekad i kada nemamo) odemo li na Facebook? Što je to prvo što učinimo ujutro kada se probudimo i što je zadnje što učinimo kada navečer legnemo u krevet. Prekidamo li aktivnosti kada nam mobitel zazvoni porukom, pozivom ili e-mailom. Kad smo na izletima koliko fotografija ili videa snimimo? Stavljamo li ih online odmah ili čekamo pogodan trenutak? Što radimo kada nam je dosadno? Prekidamo li igru, čitanje, razgovor, druženje i šetnju s djecom (ali i drugim važnim osobama) da bismo se okrenuli mobitelu? Kako umirujemo malenu djecu kada su nemirni kod doktora u čekaonici, plaču u autu, žele iskočiti iz kolica u shopping centrima?
Ako ćemo biti iskreni prema sebi vrlo vjerojatno će nam biti jasno da bi mogli metode odvikavanja od ovisnosti o “online životu” primijeniti i sami na sebe. Naprosto je tako. Jer to je svijet 21. stoljeća u kojem svi mi živimo i za to nije nitko “kriv”. Ni “mi”, a pogotovo ne “oni”. Ovo naime nije ni tekst o krivnji. Isto kao što djeca nisu kriva za to što se teško odupiru iskušenju pa će “doći samo do još idućeg levela” nismo “krivi“ ni mi odrasli što sjedimo na kavi i stavljamo fotografije kave na Instagram. Osjećaj krivnje najčešće ne donosi mnogo dobrog ni korisnog niti nam pomaže da prihvatimo sebe i druge. Odvodi nas, gotovo uvijek, na mjesto na kojem smo bezvrijedni i mali, na mjesto boli, bespomoći i potrebe da olakšamo svoju krivnju okrivljavanjem nekog drugog. Ovo nije tekst kojem je cilj krivnju iz krila djece prebaciti u krilo odraslih. Nitko ovdje nije loš; čovjek, dijete, roditelj.
Sada kada znamo što nismo možda da vidimo što jesmo?
Odgovorni smo. Odgovorni smo za svoje ponašanje, odgovorni smo za to kako naše ponašanje definira, regulira i oblikuje naše međusobne odnose, pogotovo odnose sa našom djecom (a ono što o odnosu nauče od roditelja djeca nose kao najvažniju poputbinu u sve ostale odnose kasnije u životu). Odgovorni smo za to kako ćemo ovaj problem sa ekranima riješiti bez da teret krivnje i odgovornosti stavljamo (isključivo) u krilo mladih koji su eto, takvi kakvima nama sigurno ne bi nikada palo na pamet biti u njihovim godinama. Odgovorni smo za to da djecu naučimo kako da budu odgovorni prema sebi i drugima.
Djeca uče biti u odnosu sa drugom osobom prvenstveno od roditelja to nam psihologija dosljedno pokazuje proučavajući procese rane socijalizacije i stvaranja odnosa privrženosti. Ako odnos sa djecom stvaramo u kontekstu u kojem je mobitel, TV, ili neki ekran član tog odnosa na način da prekidamo razgovor ako zvoni ili razgovaramo sa djecom gledajući u TV, a ne u njih, ako im govorimo ili ih slušamo no zapravo gledamo u ekran važno je da smo u tim situacijama svjesni da ta činjenica utječe na naš odnos sa djecom. Poruke koje u takvim situacijama djeca dobivaju su: to što govorim, radim, pokazujem, trebam – nije (dovoljno) važno. Ni mama i tata ne mogu ostaviti mobitel. Ovo je normalni način bivanja. Moram učiniti nešto dramatično ako želim njihovu pažnju.
Roditelji često kažu: “Nismo mi i djeca isto, naši pozivi su poslovni i ne mogu vrijediti ista pravila za odrasle i djecu”. Djelomično je to istina. Zaista nije isto poslovni poziv ili e-mail i dječje gledanje YouTubea. Nije što se tiče mogućih posljedica, jer na žalost nekako smo došli na mjesto na kojem se očekuje da smo (poslovno) dostupni 24h na dan no je isto gledajući iz perspektive odnosa. Ako imate važan razgovor ili morate odvojiti vrijeme za posao recite to djetetu, objasnite – djeca razumiju takve stvari sve dok smo iskreni i ne koristimo ih kao izgovor. Uzmite koliko vam treba, a onda se vratite u obitelj, a ekran ostavite negdje na drugom mjestu. Utišan ili još bolje isključen. Iako primarno od roditelja, djeca uče i od ostalih (odraslih ili važnih) koji ih okružuju. Dobivaju jasne poruke od odraslih koji od njih zahtijevaju jedno, a sami rade drugo bili to učitelji, odgajatelji, članovi obitelji ali i novinari čije reportaže (o mladima danas) čuju na televiziji, čitaju na portalima, kao i od usputnih prolaznika koji komentiraju njihove slušalice u ušima gledajući u svoje mobitele. Takva mjesta, na kojima tražimo i očekujemo jedno, a sami ne zadovoljavamo standard koji postavljamo lako nas odvedu dalje, a ne bliže jedne drugima. Tamo gdje onda djecu krivimo da “ne poštuju autoritete i starije” pa polako sve više postajemo “mi” i “oni”. Dvije strane koje se ne razumiju.
Jedini način da djecu naučimo kako da ovladaju tehnologijom, a ne ona njima, kako da rade druge stvari kada im je dosadno, a ne posežu odmah za ekranom ili kako da razgovaraju bez da gledaju u ekran jest taj da im to pokažemo odnosno da im kontinuirano pokazujemo. Dakle da i sami živimo to što “propovjedamo”. To nije lako jer ako ćemo iskreno malo smo se “nakačili” i mi odrasli pa tako sada svi imamo veliki zadatak: naučiti kako koristiti tehnologiju, a da to bude na našu korist, a ne štetu. Naučiti kako da odgovornost ne svalimo u krilo djeci i mladima jer oni će uvidjeti nepravdu i licemjerje kako to samo mladi mogu i (opravdano) nam ju trostruko vratiti kroz nedostatak povjerenja (a onda i povjeravanja), odbijanje i ljutnju.
Kada naučimo sami lako ćemo naučiti i pokazati i našoj djeci, do tada možemo puno napraviti time da iskreno pogledamo u sebe i ne budemo licemjerni u očekivanjima i pravilima koja postavljamo pred djecu i mlade. Ako još uspijemo gledati i u sebe i u njih sa humorom, iskrenom znatiželjom, razumijevanjem i empatijom umjesto ljutnjom, okrivljavanjem i razočaranjem, na dobrom smo putu jedni s drugima kroz 21. stoljeće i pripadajuće gadgete.
Literatura:
- O tome kako graditi odnose preporučujemo knjige Jespera Juula:
Juul, J. (1995.) Vaše kompetentno dijete. Zagreb:Naklada Educa
Juul, J. (2002). Od poslušnosti do odgovornosti: Kompetencija u pedagoškim odnosima. Zagreb: Naklada Pelago.
Juul, J. (1998) Ovo sam ja! Tko si ti?: o bliskosti, poštovanju i granicama između odraslih i djece, Zagreb: Naklada Pelago.
Juul, J. (2004) Život u obitelji: Najvažnije vrijednosti u zajedničkom životu i odgoju djece. Zagreb: Naklada Pelago.
- O istraživanjima privrženosti možete vidjeti ovdje:
Graham.J.F. (2015).The History of Atachment Theory. Richfield, MN: Faculty of the Adler Graduate School. http://alfredadler.edu/sites/default/files/Graham%20MP%202015.pdf
- O djeci i malim ekranima u Hrvatskoj pogledajte ovdje: http://www.poliklinika-djeca.hr/aktualno/novosti/prvo-nacionalno-istrazivanje-o-predskolskoj-djeci-pred-malim-ekranima/
- O ovisnosti o “online životu” možete čitati ovdje:
D.J. Kuss and M. D. Griffiths (2011.) Online Social Networking and Addiction—A Review of the Psychological Literature, Int. J. Environ. Res. Public Health 2011, 8, 3528-3552
- O opasnostima i kako zaštiti djecu na internetu informacije možete dobiti ovdje:
- Wolak, D. Finkelhor, K.J. Mitchell and M.L. Ybarra (2008.), American Psychologist, pg.111-128