ZA ZPD PISALA LANA GJURIĆ
Sagorijevanje na poslu, ili tzv. „burnout“, je posljedica dugotrajne izloženosti stresu na radnom mjestu. Do njega najčešće dolazi kada postoji nesklad između zahtjeva okoline, naših očekivanja da ćemo tim zahtjevima udovoljiti i naših realnih mogućnosti da im udovoljimo. Sredinom sedamdesetih pojam predstavlja Freudenberger (1974) i opisuje ga kao gubitak motivacije i predanosti u radu ljudi koji su izloženi učestalom i dugotrajnom stresu. Kasnijih godina ga Maslach (1982) opisuje kao sindrom emocionalne iscrpljenosti, depersonalizacije i smanjenja osobnog postignuća koji nastaje kao odgovor na kronični stres u poslovima vezanim uz neposredni rad s ljudima. Drugim riječima, osobe koje rade poslove koji uključuju direktan rad s ljudima, pogotovo rad s traumatiziranim ljudima, u nekom trenu mogu postati depresivne, ravnodušne, nemotivirane za svoj posao i obeshrabrene (Ajduković i Ajduković, 1996). Također, još neki od znakova sagorijevanja jesu i gubitak zanimanja za osobe kojima pomažu, osjećaj frustracije, pomanjkanje interesa u komunikaciji s drugim ljudima, cinizam, neosjetljivost na tuđe potrebe, osjećaj bespomoćnosti i beznađa, problemi sa spavanjem, povlačenje, izolacija, učestalo obolijevanje i smanjeno životno zadovoljstvo.
Ono što utječe na to hoće li nam se to i dogoditi jesu neke osobne karakteristike i/ili karakteristike posla koji radimo. Osobne karakteristike zbog kojih možemo biti skloniji sagorijevanju jesu sklonost perfekcionizmu, idealiziranje vlastitog zanimanja, visoka očekivanja od sebe, preuzimanje prevelike količine odgovornosti i teškoće u postavljanju granica (npr. odbijanje nekog zadatka, roka, obaveze). Uvjeti okoline koji nas mogu ugroziti jesu preveliki zahtjevi, vremenski pritisak, loša organizacija rada, nepostojanje podrške (od kolega, nadređenih) i narušeni odnosi unutar organizacije.
Međutim, sagorijevanje je proces i u to stanje ne dolazimo samo tako. Stoga je bitno obratiti pozornost na prve znakove umora i iscrpljenosti i reagirati dok još nije kasno. Bavljenje aktivnostima koje volimo, druženje s prijateljima, odvajanje radnog i slobodnog vremena, opuštanje, zdrava prehrana i kvalitetan san najvažniji su u prevenciji sagorijevanja na poslu.
Literatura:
Ajduković, M. i Ajduković, D. (1996). Pomoć i samopomoć u skrbi za mentalno zdravlje pomagača. Zagreb: Društvo za psihološku pomoć.
Freudenberger, H. J. (1974). Staff Burnout. Journal of Social Issues, 30, 159-165.
Maslach, C. (1982). Burnout: the cost of caring. Upper Saddle River, NJ: Prentice Hall.