ZA ZPD PISALA TIA TOMIŠA
Razdoblje između 2 svjetska rata u Europi bilo je izazovno vrijeme za početak i razvoj karijere u psihologiji. Kako su se napetosti povećavale u godinama koje su vodile do Drugog svjetskog rata, mnoge skupine, poput žena i židovskih psihologa, suočavale su se s ogromnom diskriminacijom. Jedna od njih bila je i Bluma Zeigarnik (rođ. Gerstein).
Rođena je 1901. u Pernaiju, gradiću na području današnje Litve, u uglednu židovsku obitelji. Kao djevojčica pokazivala je velik interes za obrazovanje te je nakon završene gimnazije za djevojke polagala završne ispite predviđene za maturante muških gimnazija kako bi mogla nastaviti školovanje na sveučilištu.
Na studij na Sveučilište u Berlinu otišla je 1922. zajedno sa suprugom Albertom Zeigarnikom. Interes za psihologiju probudio joj je professor književnosti u srednjoj školi koji je prema njenim navodima “naglašavao psihološke aspekte književnosti”. Za vrijeme studija imala je priliku slušati predavanja danas poznatih Gestalt psihologa: Wolfganga Köhlera, Maxa Wertheimera i Kurta Lewina. Osobito su je privukla predavanja Kurta Lewina, tada mladog i progresivnog profesora koji je uživao u intelektualnim razmjenama i debatama među svojim studentima.
Suradnja s Lewinom i njegovo opažanje da konobari dobro pamte detalje o računima gostiju sve dok račun nije naplaćen bili su polazišna točka za istraživanje po kojem je Zeigarnikova postala i ostala poznata. Osmislila je eksperiment u kojem je sudionicima zadavala nizove jednostavnih zadataka (npr. pisanje imena gradova koji počinju slovom L ili oblikovanje figura od šibica). U polovici zadataka sudionici su bili prekinuti prije nego su zadatak mogli dovršiti, dok im je u drugoj polovici zadatka bilo dozvoljeno da dovrše. Nakon nekoliko sati sudionici su zamoljeni da se prisjete svih zadataka koje su rješavali. Dosjećanje je bilo 90% bolje za nedovršene zadatke u odnosu na dovršene (Zeigarnik, 1927). Fenomen da se bolje prisjećamo nedovršenih nego dovršenih poslova i zadataka nazvan je Zeigarničin efekt.
Diplomirala je 1925., a nakon što je 1927. objavila rad o gore opisanom istraživanju dodijeljena joj je titula doktorice znanosti. Nastavila je raditi na Sveučilištu u Berlinu do preseljenja u Moskvu 1931. gdje se zaposlila kao istraživačica na Institutu za višu živčanu aktivnost (kasnije preimenovanom u Sindikalni institut za eksperimentalnu medicinu). U Moskvi se Zeigarnikova bavila primarno kliničkom neuropsihologijom. Iako je mnogo radila i istraživala, objavljivala je vrlo malo zbog strogih kontrola sovjetskog režima.
Život iza željezne zavjese donio joj je brojne izazove. 1940. njen suprug optužen je da je špijunirao za Njemačku i osuđen na 10 godina zatvora. Zeigarnikova je ostala sama s dvoje djece u dobi od šest godina i nepunih godinu dana. U pedesetima je, zbog toga što je bila Židovka, na nekoliko godina ostala bez posla i ikakvih primanja. Napisala je čak 3 doktorske disertacije. Prvu 1927. u Berlinu, no tu joj u Sovjestkom Savezu nisu priznali. Drugu je pripremila nakon Drugog svjestkog rata na temelju istraživanja i rada s osobama koje su pretrpjele ozljede glave. Prije nego što ju je uspjela objaviti i obraniti jedan od kolega s Instituta ukrao joj je tekst prilikom posjete njenom domu. U strahu da bi kolega rad mogao objaviti, a ona biti optužena za plagiranje Zeigarnikova je uništila sve svoje bilješke povezane uz rad. 1958. pripremila je i treću disertaciju i stekla titulu dokotrice pedagoških znanosti.
1965. u dobi kada većina odlazi u mirovinu, konačno joj je dodijeljena titula redovne profesorice psihologije, a 1967. postala je dekanica Fakulteta za psihofiziologiju i neuropsihologiju Sveučilišta u Moskvi. U šezdesetima i sedamdestima objavila je brojne knjige i radove u području kliničke neuropsihologije, a nastavila je raditi i objavljivati gotvo do svoje smrti 1988. godine.
1983. njen doprinos psihološkim istraživanjima ovjenčan je nagradom “Lewin Memorial Award”, no u to vrijeme sovjetska znanstvenica nije mogla slobodno primiti američku nagradu. Lokalni komitet Komunističke partije morao je pregledati i odobriti nagradu prije nego ju je Zeigarnikova mogla prihvaitit. Iako je dobila odobrenje za prihvaćanje nagrade, odbijena joj je dozvola da otputuje iz zemlje i osobno je preuzme.
Izvori:
Hothersall, D. (2002). Povijest psihologije. Jastrebarsko: Naklada Slap.
Nikolaeva, Valentina (2011). “B.W. Zeigarnik and Pathopsychology”. Psychology in Russia: State of the Art. 4: 176–192.
Zeigarnik, A.V. (2007). Gestalt Theory, vol. 29, 256-268
Zeigarnik, B. (1927). Über das Behalten von erledigten und unerledigten Handlungen.
Psychologische Forschung, 9