Za ZPD pisala Tia Tomiša
Mary Ainsworth bila je kanadska razvojna psihologinja najpoznatija po istraživanjima odnosa male djece i njihovih skrbnika. Razvila je metode za procjenu kvalitete povezanosti skrbnika i djeteta i zajedno s Johnom Bowlbyjem udarila temelje suvremene teorije privrženosti.
Ukratko, teorija privrženosti polazi od ideje da sva djeca imaju temeljnu potrebu razviti blizak emocionalni odnos – privrženost majci (ili drugom primarnom skrbniku), a takav je odnos važan za uspješan socijalni i emocionalni razvoj djeteta. Osjetljiv skrbnik koji dosljedno i prikladno odgovara na djetetove signale i potrebe razvija s djetetom odnos sigurne privrženosti. Kada su odgovori skrbnika nedosljedni, neosjetljivi ili neprikladni razvija se nesigurna privrženost.
Pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća uvriježeno mišljenje među psihoanalitičarima i teoretičarima učenja bilo je da su mala djeca privržena majkama jer ih one hrane i zadovoljavaju im druge potrebe. Iako je Bowlby prvi pretpostavio da specifična povezanost majke i djeteta proizlazi iz nečeg većeg od pukog zadovoljavanja djetetovih osnovnih potreba, Ainsworth je svojim istraživanjima osigurala empirijsku potvrdu teorije privrženosti.
U terenskom istraživanju u Ugandi, Ainsworth (1963, 1967; prema Bretherton, 1992) je kroz 9 mjeseci opažala obrasce interakcija 26 parova dojenčadi i njihovih majki u njihovom prirodnom okruženju. Proučavajući prikupljene podatke otkrila je da osjetljivost majke na djetetove signale utječe na privrženost: djeca osjetljivih majki manje su plakala i rado su istraživala okolinu u prisutnosti majke, dok su djeca manje osjetljivih majki često plakala, čak i u majčinom naručju i rijetko su istraživala.
Na temelju podataka i uvida iz Ugande organizirala je i provela je poznatu opsežnu Baltimorsku studiju čiji su rezultati sumirani u knjizi Obrasci privrženosti (Ainsworth, Blehar, Waters i Wall, 1978; prema Bretherton, 2003). Sa suradnicima je pratila 26 obitelji s područja Baltimorea od rođenja djeteta do navršene godine dana. Obitelji su posjećivane i opažane u njihovim domovima jednom mjesečno u periodu od 4 sata. Specifično je za Ainsworthinu metodologiju da je naglasak stavljala na opažanje smislenih obrazaca ponašanja u kontekstu, a ne samo na brojanje specifičnih ponašanja. Za promatrana ponašanje majke i djeteta zabilježene su i informacije o okolnostima, događajima koji su ponašanju prethodili, raspoloženju majke i djeteta i dr. Iako je u ono vrijeme takav pristup smatran “neznanstvenim”, omogućio je cjelovitiji i obuhvatniji uvid u odnose majki i djece.
Rezultati opažanja u Baltimorskoj studiji bili su na tragu onima iz Ugande – majčina osjetljivost na bebine signale u prvim mjesecima života bila je povezana sa skladnijim odnosom majka-dijete u dobi od godinu dana. Primjerice, djeca, čije su majke u prvim mjesecima spremno reagirale na njihov plač, u dobi od godinu dana manje su plakala, a više se oslanjala geste, izraze lica i vokalizacije u komunikaciji s majama. Nalaz upravo suprotan u ono doba popularnom uvjerenju da će majčino reagiranje na plač dovesti do “razmaženosti”.
Osim empirijskim dokazima za Bowlbyjeve hipoteze, Ainsworth je teoriju privrženosti obogatila i novim teorijskim konceptima i idejama. Jedna od njih je da skrbnik djetetu predstavlja sigurnu bazu za istraživanje i igru – dijete može slobodno istraživati jer osjeća da ima skrbnika na raspolaganju ako mu zatreba.
Za proučavanje kako djeca koriste majke kao sigurnu bazu Ainsworth je sa svojom suradnicom Barbarom Wittig u Baltimorskoj studiji razvila laboratorijski postupak “nepoznata situacija” (Ainsworth i Wittig, 1969; prema Bretherton, 2003). Majka i dijete dovedu se u sobu s igračkama gdje im se pridružuje i nepoznata osoba. U seriji odlazaka majke i ponovnih susreta s njom promatraju se ponašanja i reakcije djeteta. Očekivano djeca su bila spremnija istraživati prostoriju kad je majka bila prisutna, no nađene su razlike među djecom u reakcijama na majčin povratak. Reakcije djece Ainsworth je kategorizirala u 3 obrasca:
- Sigurno privrženi: dijete je uznemireno majčinim odlaskom i majka ga lako umiruje po povratku;
- Anksiozno-izbjegavajući: dijete pokazuje malu uznemirenost pri odlasku majke, a pri povratku je izbjegava;
- Anksiozno-opirući: dijete je iznimno uznemireno majčinim odlaskom, a pri povratku istovremeno traži utjehu od majke i odbija je.
Daljnjom analizom Ainsworth je uspjela povezati dječje reakcije u “nepoznatoj situaciji” s ponašanjima majki opaženim u njihovim domovima čime je “nepoznata situacija” postala koristan alat za procjenu kvalitete privrženosti djeteta i skrbnika i često je korišten u brojnim istraživanjima privrženosti. Ainsworth je izrazila razočaranje što se većina istraživača privrženosti odlučuje za takav laboratorijski postupak, a zanemaruje opažanje u prirodnim uvjetima (Bretherton, 2003).
Inicijalno, Baltimorska studija je trebala biti pilot istraživanje i Ainsworth je planirala nastaviti istraživanja s većim brojem sudionika, no nažalost nije uspjela osigurati financiranje.
Tijekom svoje dugotrajne akademske i nastavne karijere, Mary Ainsworth mentorirala je desetine studenata koji su nastavili doprinositi u području teorije privrženosti. Njena studentica i suradnica Mary Main (1999) opisuje je kao izvanrednu mentoricu koja je tražila iznimnu samostalnost od svojih studenata, ali i pružala iznimnu pomoć i podršku u radu te ih podsjećala da akademski život nije čitav njihov život. Bretherton (2003) navodi kako je Ainsworth pomogla širenju istraživanja u području privrženosti nesebično pomažući i dijeleći informacije s drugim istraživačima.
Rad Mary Ainsworth dubinski je promijenio razumijevanje odnosa između djece i skrbnika, a brojna kasnija istraživanja dala su potvrdu njenim idejama i zaključcima. Za svoj doprinos primila je 1998. i nagradu za životno djelo Američke psihološke asocijacije.
Bretherton, I. (1992). The Origins of Attachment Theory: John Bowlby and Mary Ainsworth. Developmental psychology,28, 759-775.
Bretherton, I. (2003). Mary Ainsworth: Insightful observer and courageous theoretician. Portraits of pioneers in psychology, 5, 317-331.
Main, M. (1999). Mary D. Salter Ainsworth: Tribute and portrait. Psychoanalytic Inquiry, 19(5), 682-736.